Jednog je dana mome kolegi agronomu došao proizvođač salate po savjet i sredstvo kojim bi mogao zaštititi svoju salatu protiv gljivičnih bolesti plamenjače i truleži salate. "Kada biste je brali i poslali na tržište?" upitao je agronom: "Za tjedan dana", odgovorio je proizvođač. "Onda je ne smijete prskati ni sa čim", odgovorio mu je agronom i nastavio: "Sredstva za tu namjenu postoje, ali karenca (najkraće vrijeme koje MORA proći od posljednjeg prskanja sredstvima za zaštitu bilja do berbe) iznosi četrnaest dana." Proizvođač mu je na to odgovorio: "Baš me briga za karencu, pa neću je ja jesti, šaljem je na tržnicu!"
Srećom, agronom je bio odrješit, držao se pravila struke i nije mu htio prodati sredstvo te je i ukorio nemarnog proizvođača.
Nažalost, takvih nemarnih proizvođača koji ne misle na tuđe niti na svoje zdravlje te nemaju dovoljno znanja, ima mnogo, a agronoma kao u ovom primjeru baš i nema puno. Mnogi će prodavači prešutjeti ono što su doznali i prodati sredstvo proizvođaču koji nekontrolirano upotrebljava pesticide jer zna da neće doći u doticaj sa svojom salatom. No taj ne razmišlja o tome da će doći u doticaj s hranom nekoga drugog proizvođača koji poput njega čini istu pogrešku. I tako se vrtimo u krug u kojem nema kontrole.Kako u svemu tome prolazi prosječni kupac? Kako može znati što kupuje i jesu li pri uzgoju hrane koju kupuje ispoštovane sve zakonske mjere? Znači li to da je povrće i voće "kumice" s tržnice zaista "domaće" i "ekološko"? Nažalost, često nije tako.
Što su točno pesticidi i zašto se primjenjuju?
Riječ pesticid dolazi od riječi pestos = kuga + cedere = ubiti. Pesticidima se smatraju kemijske ili biološke tvari koje služe za kontrolu štetočina (bolesti, štetnika, korova).
Pod pojmom pesticid smatramo:
- insekticide, sredstva za uništenje kukaca
- fungicide, sredstva za uništenje gljivica
- herbicide, sredstva za uništenje korova
- rodenticide, sredstva za uništenje glodavaca (štakori, miševi)
- limacide, sredstva za uništenje puževa
- akaricide, sredstva za uništenje grinja
- korvifuge, sredstva za odbijanje ptica
- nematocide, sredstva za uništenje nematoda (oblića)
- regulatore rasta i fiziotrope
- repelentna sredstva za odbijanje zečeva i divljači.
Jedan od prvih i najpoznatijih pesticida, točnije insekticida bio je famozni DDT (klorirani ugljikovodik) koji je zapravo bio izvrstan insekticid - dobro je djelovao na širok raspon štetnika. Poznato je kako se nekad iz kamiona koji bi polako vozili po ulici provodila zaštita DDT-om po slavonskim selima pri čemu su ljudi otvarali prozore kako bi sredstvo dospjelo i u njihove kuće. Naime, u kućama je tada bilo raznih nametnika, stjenica, uši i sl., te su to ljudi činili u želji da ih se riješe. No nakon mnogo godina uvidjelo se da je DDT izrazito perzistentan i da ga se može naći u hrani, majčinu mlijeku, pa i masnom tkivu životinja na Sjevernom polu. Kod nas je zabranjen 1972. godine, ali se i danas zna pronaći prilikom analiza.
Nasreću, dolazi se do novih spoznaja te su i zakonska ograničenja u primjeni pesticida sve stroža. Ipak moramo znati kako bi bez primjene pesticida dobar dio ljudi na ze-maljskoj kugli ostao bez hrane, isto kao što i velik dio ljudi ne bi mogao preživjeti bez lijekova. Dakle i pesticide treba shvatiti kao nužno zlo koje treba držati pod kontrolom.
Unatoč danas strogoj zakonskoj regulativi, na tržište ipak dospijeva svašta. Već smo spomenuli da je svako sredstvo za zaštitu bilja kroz barem desetak godina temeljito provjereno te je i njegova upotreba propisana prema strogim pravilima i parametrima. Jedan od tih parametara je već spomenuta karenca, a drugi je tzv. MDK (maksimalna dopuštena količina) ili NDK (najviša dopuštena količina) ili ukratko - toleranca.
Toleranca je dakle maksimalna dopuštena količina neke djelatne tvari i/ili njezinih metabolita u namirnici ili na njoj u trenutku stavljanja u promet. Izražena je u mg/kg tjelesne težine ili u ppm-u (parts per milion).
Naravno, ovo je administrativna, a ne biološka vrijednost. Prilikom izračuna tolerance uzima se čimbenik sigurnosti 100. Primjerice, ako je za neki insekticid propisana toleranca ili MDK za jezgričavo i koštičavo voće, kupusnjače i ostalo povrće 0,5 mg/kg, u stvarnosti bi tek stostruko veća doza mogla ugroziti zdravlje. Ipak, tolerance se treba pridržavati i svako je prekoračenje kažnjivo. Jedan od načina da se toleranca ne prekorači je u prvom redu pridržavanje karence.
Da bi prosječan potrošač znao kako odabrati pravu namirnicu koja nema ostataka pesticida ili je ona ispod propisanih granica, dobro je stvari promotriti malo šire. Tablica koja slijedi dobro je poznata u svijetu i navodi namirnice koje su prema analizama sadržavale u prosjeku najviše, odnosno najmanje ostataka pesticida, i to jednog ili više njih.
Zašto se voće i povrće toliko prska kemijskim sredstvima?
Zbog više razloga: da bi se zaštitilo od velikog broja bolesti, štetnika i korova koji opsjedaju poljoprivredne kulture. Neka su područja na kojima su nasadi ili usjevi takvih mikroklimatskih osobina da su podložniji bolestima, štetnicima i korovima pa se na njima kemijska sredstva više i primjenjuju, i obratno.
Nadalje, danas su u proizvodnji mnoge sorte i hibridi voća i povrća izrazito dobrih osobina (brzo su rodne, daju velike prinose, imaju dobre estetske osobine, otpornije su na prijevoz i čuvanje), ali zahtijevaju veću zaštitu od sorti i hibrida koji nisu tako atraktivni ali ni zahtjevni.
Često se može čuti termin "stare sorte" koje ne traže toliko njege, no ni ovo nije uvijek točno jer su stare sorte poznate već preko 100 godina i primjerice jabuka Zlatni delišez ili kruška Viljamovka, koje su i dalje među vodećima u proizvodnji i nisu "izišle iz mode". No i one traže adekvatnu zaštitu.
Vrlo je bitno spomenuti još jedan razlog zbog kojeg se kemijska sredstva toliko primjenjuju: naime, potrošači traže vrlo lijepe plodove, bez oštećenja, deformacija i uniformne. Da bi se to postiglo, potrebno je takve plodove na stablima ili u usjevima štititi. Ipak, nije sve tako crno. Nekad je prevladavala tzv. konvencionalna poljoprivreda sa šablonskim modelima zaštite gdje su se sredstva za zaštitu bilja trošila u određenim terminima bez obzira na to je li to zaista bilo potrebno, dakle preventivno.
Danas je dobrim dijelom raširena, i dalje se širi integrirana poljoprivredna proizvodnja, gdje se u zaštiti od bolesti, štetnika i korova upotrebljavaju sve ostale nekemijske mjere zaštite (mehaničke, fizikalne, biološke), a tek ako nema drugog rješenja primjenjuju se sredstva za zaštitu bilja, i to ne bilo koja. U takvom tipu proizvodnje postoji tzv. zelena, žuta i crvena lista sredstava za zaštitu bilja gdje se ona sa zelene liste mogu upotrijebiti jer su najmanje opasna, ona sa žute liste samo u nuždi, a ona sa crvene liste nikako se ne smiju primijeniti. Također, svakodnevno se prate vremenski uvjeti i prema tome planiraju prskanja, pa ako nema npr. dovoljno oborina i vlage koji su potrebni za gljivične bolesti - nema ni potrebe za prskanjima. Štetnici se također prate. Ako se uoče u većem broju, tek tada se pristupa prskanju. Integrirana poljoprivredna proizvodnja danas je standard i od toga se ne bi smjelo odstupati.
Na kraju imamo i ekološku poljoprivredu ili organski uzgoj, pri kojem se sintetska kemijska sredstva za zaštitu bilja uopće ne primjenjuju, već se upotrebljavaju biljni i mikrobiološki pripravci te feromoni i atraktanti. Ovdje je naravno potrebno mnogo ručnog rada, prinosi su daleko manji, plodovi nisu tako estetski atraktivni te su i skuplji. U Hrvatskoj nema puno proizvođača koji nude takve proizvode, no nekoliko ih se ipak ustoličilo na tržištu. Nedavna američka istraživanja utvrdila su u urinu i slini djece koja su jela konvencionalno uzgojeno voće i povrće iz svog okruženja ostatke organofosfornih pesticida. Djeca su zatim nadalje jela organski uzgojeno voće i povrće, te nakon od 8 do 36 sati u slini i urinu više nije bilo ostataka organofosfornih pesticida.
Kako biti siguran je li nešto integriranog ili organskog podrijetla?
Potrebno je reći da je povrće i voće "kumice" na tržnici često upitnog podrijetla, osim ako ne poznajete proizvođača. Stručnost takvih manjih proizvođača je katkad upitna, a nerijetko se viđa kako su usjevi i nasadi tik uz vrlo prometne ceste. Možda je sigurnije kupiti proizvode nekoga većega domaćeg proizvođača. Naime, veći proizvođači su uhodan sustav u kojem proizvodnju nadziru agronomi koji se pridržavaju sigurnosnih uputa, što sigurno nije slučaj u priči s početka teksta.
Mišljenja smo da bi potrošači trebali birati isključivo domaće proizvode, dakle proizvedene u Hrvatskoj, jer takvi proizvodi prijeđu najkraći put od proizvođača do potrošača.
Nije tajna da se rajčica ili breskva iz uvoza moraju ubrati nedozrele kako bi podnijele prijevoz i skladištenje od barem tjedan dana, a katkad i dulje. Naravno, u procesu čuvanja, skladištenja i prijevoza voće i povrće često se mora tretirati umjetnim pripravcima kako bi dozrelo u željenom terminu. Ovo ne mora nužno biti opasno, ali sigurno nije kvalitetno kao voće i povrće iz domaće proizvodnje. I mnoge HZJZ-ove analize u Hrvatskoj pokazale su velike ostatke pesticida na npr. narančama i salati iz uvoza...
Naravno, jedna od ključnih preporuka je konzumirati sezonsko voće i povrće jer je ono sasvim sigurno najmanje onečišćeno.
Danas se u nekim supermarketima i usred zime mogu kupiti npr. trešnje. Za kupce koji ih žele dolaze iz primjerice Čilea, dakle s drugog kraja svijeta. Ne treba posebno spominjati da je potrebno više dana pa i tjedana da takva roba uopće stigne u Hrvatsku te da je morala proći i posebne tretmane da ostane svježa.
I u Hrvatskoj postoje već neke prepoznatljive robne marke koje jamče da je proizvod iz integrirane ili ekološke proizvodnje. Ovo je često otisnuto na ambalaži te bi takve oznake i deklaracije trebalo potražiti.
Što više bude rasla svijest kupaca prema onome što kupuju, to će i ponuda kvalitetnijih namirnica biti veća. Dakle, u prvom redu kupujte sezonsko voće i povrće, iz domaće proizvodnje s deklaracijom o podrijetlu proizvođača i po mogućnosti prepoznatljivom robnom markom ili oznakom integrirane ili ekološke proizvodnje. Voće i povrće sumnjivog i nepoznatog podrijetla, dozrelo izvan sezone i ono koje je "domaće" i "ekološko" samo na riječima bez potvrde, treba izbjegavati.
<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<---------------------
Zeleno je zdravo
Piše: Slađana Divković, dr. med., Acu Medic Centar, ZagrebKalendarski smo duboko zakoračili u proljeće, zalihe kiselog povrća koje smo konzumirali tijekom zime potrošene su, a mlado zeleno povrće i samoniklo jestivo bilje prvo je što nam priroda i zemlja nude.
Proljeće karakterizira buđenje prirode, promjenljivo i nestabilno, rekli bismo prevrtljivo vrijeme, obilježeno skokovitim temperaturama, promjenama u tlaku i vlažnosti zraka, što zahtijeva neprestanu prilagodbu organizma, a kod nekih osoba se odražava pojačanim osjećajem umora, oscilacijama krvnog tlaka, poremećajima cirkulacije krvi, promjenama u raspoloženju slično. Dakle, mi smo dio prirode i na neki način slijedimo njezine cikličke promjene i zakonitosti.
Tjelesno tkivo je poput zemlje, koja zahtijeva stalnu brigu i održavanje. Ako se primjerice poveća kiselost tla (pH vrijednost), vitalni uvjeti za biljku će se promijeniti, urod će se smanjiti, jer većini biljaka povećana kiselost ne odgovara za rast i sazrijevanje. Stoga se tlo mora obogaćivati mineralnim tvarima da bi se smanjila njegova kiselost. Primjerice kalcifikacija tla djeluje tako da povećava otpornost biljaka na bolesti, omogućuje toleranciju na niske i visoke temperature, ubrzava rast biljke i jača korijen. Najčešće kiselost tla povećava prevelika upotreba dušikovih spojeva i gnojiva koja ujedno pridonose gubitku i ispiranju kalcija.
Pored kalcija i dušikovih spojeva, za obogaćivanje tla dodaju se još i fosfor, kalij i neki mikroelementi.
Slično je i s našim tijelom. Naime, i njemu su potrebne mineralne tvari koje sami ne možemo proizvesti, a minerali ulaze u sastav svih tkiva i organa. Tako, osim plemenitih metala (zlata, srebra) i nekih teških metala, u organizmu ima gotovo svih mineralnih sastojaka. Pojedini minerali koje nazivamo mikroelementima potrebni su nam u vrlo malim količinama.
Zeleno je zdravo
Zelena je boja prirode, čega u proljetnim danima postajemo još svjesniji. Zelena je i boja zdravlja. Rekli bismo što zelenije, to zdravije. Naime, tamnozeleno povrće sadrži više klorofila, biljnog pigmenta od kojeg i potiče boja lišća. Klorofil omogućuje biljci asimilaciju sunčeve svjetlosti i stanično disanje. Hemoglobin je bjelančevina koja našim stanicama osigurava opskrbu kisikom i stanično disanje.
Priroda je biokemijski uredila sličnost klorofila i hemoglobina koji imaju sličnu zajedničku građu (porfirinski prsten). U srcu molekule klorofila je mineral magnezij, vi-talno važan mineral koji pomaže pri obrani našeg tijela, reguliranju cirkulacije krvi i opskrbi stanica energijom.
I po Tradicionalnoj kineskoj medicini (TCM) zelena je boja proljeća, a konzumacijom zelenog pomažemo boljoj funkciji jetre i žučnog mjehura koji su i inače po TCM-u kod svih ljudi energetski slabiji u proljeće. Podsjetimo, jetra zajedno s bubrezima ima važnu ulogu u procesima regulacije metabolizma i detoksikacije organizma.
U proljeće su mladi zeleni listovi povrća ili samoniklog bilja "zaštitna vrsta hrane", a priroda ih nudi upravo u vrijeme kada nam organizam postavlja veće zahtjeve za mineralnim sastojcima. Zeleno lisnato povrće bogato je mineralima kao što su: kalcij, kalij, magnezij i fosfor, mikroelementima kao što su: cink, željezo i bakar te vitaminima među kojima su posebno zastupljeni: vitamin C, beta karoten (provitamin A) i vitamini B skupine.
Povrće je inače kao namirnica bogato kalijem, uz voće, samoniklo i kultivirano bobičasto voće, jabučni ocat i med.
Kalij je najvažniji unutarstanični mineral i za meka je tkiva isto što i kalcij za kosti.
Fosfor je prisutan u svakoj stanici u organizmu, no 85% ukupne količine fosfora prisutno je u kostima i zubima. Zeleno lisnato povrće, među kojim prednjači špinat, bogato je fosforom, koji je poslije kalcija drugi najzastupljeniji mineral u našem organizmu.
Minerali, elementi u tragovima i vitamini važni su nam i kao dijelovi neproteinskog dijela enzima. Budući da minerale i većinu vitamina (osim vitamina K i B) organizam ne može sam proizvesti, potrebno ih je unositi hranom. Oni imaju ulogu koenzima i služe za aktivaciju enzima.
Podsjetimo, enzimi kao biokatalizatori imaju ulogu "čistača" u organizmu, ubrzavaju i kontroliraju biokemijske reakcije koje se u njemu zbivaju, a posebno su zaduženi za izgradnju, popravak i obnavljanje sastavnih elemenata stanice. Drugim riječima vitamini i minerali iz povrća, ali i iz voća, aktiviraju enzimske sustave koji pomažu reguliranju metabolizma, stimuliranju probave, energizaciji i detoksikaciji organizma, što je posebno važno u proljeće.
Razne vrste povrća i namirnica općenito razlikuju se u pogledu mineralnih sastojaka, a zeleno lisnato povrće i samoniklo zeleno jestivo bilje prvo je što nam u rano proljeće priroda nudi i istodobno obiluje životno važnim mineralnim tvarima i vitaminima.
Važnost povrća u prehrani
Zastupljenost povrća u prehrani bitan je čimbenik fiziološke ravnoteže ljudskog organizma. Povrće osigurava organizmu korisne, lakoprobavljive tvari: ugljikohidrate, bjelančevine, masti, vitamine, enzime i mineralne soli.
Povrće pomaže boljoj regulaciji probave, potiče apsorpciju i povećava biološku vrijednost drugih namirnica koje uzimamo prehranom. Ono je po prirodi siromašno energijom (sadrži malo masti), ali je bogato vlaknima, smještenim u stijenkama biljnih stanica, vitaminima i mineralima.
Neprobavljiva biljna vlakna, primjerice celuloza, djeluju "poput četki" pomažući boljoj regulaciji rada crijeva i njihovu pražnjenju (redovitosti stolice). Vlakna pomažu i smanjenju razine kolesterola, boljoj regulaciji šećera u krvi (usporavaju apsorpciju glukoze), smanjenju nastanka raka debelog crijeva te pojavi divertikula (vrećastih proširenja stijenki crijeva).
Biljna vlakna koja su topljiva u vodi, kao što su pektini u probavnom traktu, bubre i apsorbiraju vodu povećavajući na taj način volumen crijevnog sadržaja pa se brže pojavljuje osjećaj sitosti, što pridonosi i bržem postizanju optimalne tjelesne težine. Poželjno je tijekom dana unijeti od 20 do 35 grama biljnih vlakana i to putem povrća, ali i cjelovitih žitarica i voća. Osobe koje izbjegavaju hranu bogatu vlaknima ili do sada nisu pazile na optimalan unos vlakana, trebaju postupno povećati njihov udio u prehrani. Na tržištu se biljna vlakna mogu naći i kao dodaci prehrani.
Isto tako je važno, pored lisnatog, u svakodnevnoj prehrani uzimati i druge vrste povrća: korjenasto, gomoljasto, lukovičasto i sl.
Najbolje je povrće konzumirati sirovo kao salate i u obliku svježe iscijeđenih sokova, ali ga možemo pripremati i kao priloge, juhe i variva. Konzumacijom sirovog povrća organizmu smo osigurali sve nutritivno vrijedne sastojke, dok se kuhanjem nešto vitamina ipak gubi. Treba naglasiti da minerali nisu poput vitamina termolabilni, odnosno nisu osjetljivi na povišene temperature. Ipak se savjetuje kraća termička obrada tako da povrće ostane "hruskavo" i sačuva svoju prirodnu boju.
Povrće je najbolje kuhati na pari jer tako zadržava većinu svojih hranjivih sastojaka, a namirnice zadržavaju pravi okus. Za klasični način kuhanja savjetuje se kuhanje u što manje vode.
Naime, upravo u vodi u kojoj se kuhalo povrće ostaju najvredniji sastojci pa se ona, osim kao juha, može iskoristiti i kao dodatak umacima i preljevima. Kad god je to moguće, gomoljasto povrće kuhajte s korom, pa ga tek potom gulite i dalje pripremajte, jer će na taj način zadržati više hranjivih sastojaka nego oguljeno.
Povrćem možemo obogatiti savijače i sendviče te ukrasiti i dekorirati spremljena jela. Savjetuje se bar pet serviranja voća i povrća na dan. Jedno serviranje je primjerice jedna šalica zelenoga lisnatog povrća, pola šalice kuhanog ili usitnjenog povrća, jedan srednje velik komad voća (jabuka, kruška, naranča), jedna kriška lubenice ili dinje.
Povrće možemo kombinirati sa sjemenkama ili klicama žitarica, s različitim preljevima i obogatiti mu okus aromatičnim začinskim biljem. Najčešće upotrebljavano zeleno lisnato povrće je zelena salata, endivija, zeleni radić, špinat, matovilac i sl. U svakodnevnoj prehrani treba konzumirati različite vrste povrća, a u jednom pojedinačnom obroku, primjerice ručku, poželjno je da povrće na tanjuru bude zastupljeno s najmanje 30%.
Zelena salata (Lactuca sativa)
Narodni nazivi: vrtna salata, loćika, salata glavatica, pitoma loćika, šalata.Salata je kultivirano povrće koje potječe od samonikle divlje loćike, a podrijetlom je iz Azije. Jednogodišnja je zeljasta biljka koja u prvim fazama rasta formira lisnu rozetu. Zahvaljujući velikom broju sorti i zaštićenom uzgoju u staklenicima i plastenicima, možemo je na našim jelovnicima imati cijele godine. Mlada zelena salata je uz mladi luk povrće koje u rano proljeće prvo prirodno dozrijeva.
Najveći dio zelene salate čak do 95% čini voda, a ostatak čine: u 100 g jestivog dijela biljke su 1,1 g bjelančevine, 0,1 g mast i 2,2 g ugljikohidrata. Zelena salata je niske kalorične, ali velike hranjive vrijednosti zahvaljujući dra-gocjenim vitaminima i mineralima kojima obiluje (100 g zelene salate sadržava 63 kJ ili 15 kalorija).
Od mineralnih sastojaka najviše ima kalcija, kalija, fosfora, magnezija, joda, mangana, kobalta, nikla, silicija i bakra. Od vitamina najbogatija je vitaminom C, gotovo svim vitaminima B skupine uključujući i folnu kiselinu te vitaminom E.
Ljekoviti učinci zelene salate poznati su još iz antičkog vremena. Tako ju je primjerice grčki liječnik Hipokrat preporučivao kao prirodni lijek i sredstvo za smirenje i miran san.
Posebno vrijedan ljekoviti sastojak salate je mliječni sok laktukarij, kojeg najviše ima u lisnim rebrima i mladim stabljikama. Laktukarij ima blagi sedativni učinak koji ublažuje bol, živčanu napetost i pridonosi kvalitetnijem snu.U nekim europskim zemljama kao što su Portugal, Španjolska ili Francuska, zelenu salatu gotovo svakodnevno imaju na jelovniku kao predjelo.
Osobama koje zbog bilo kojeg razloga ne mogu jesti sirovu salatu, savjetuje se da je nakratko propirjaju na malo maslinova ulja ili maslaca, čime će postati probavljivija, a osim nešto vitamina C svi će ostali sastojci uglavnom ostati sačuvani.
Salata osigurava organizmu važne mineralne tvari, prije svega kalij i kalcij koji povoljno djeluju na izlučivanje mokraće, a kalcij kojeg u salati ima više u odnosu na druge vrste zelenog lisnatog povrća zajedno s magnezijem podržava alkalnu (lužnatu) reakciju krvi i aktivnost enzima koji neutraliziraju kisele viškove u organizmu, što je posebno važno kod detoksikacije organizma.
Sirova salata siromašna je tvarima iz kojih nastaje mokraćna kiselina pa može povoljno utjecati na liječenje gihta, a može se preporučiti i dijabetičarima te svima koji imaju problema s prekomjernom tjelesnom težinom.
Matovilac (Valerianella olitoria)
Narodni nazivi: repušac, matovilec, poljska salata, poljska loćika, matoviljak
Matovilac u rano proljeće raste kao samonikla divlja biljka, a od 17. stoljeća i kao kultivirani, uzgojeni matovilac koji je nešto većih i mesnatijih listova u odnosu na divlji. Čak i kultiviran zadržao je potpuno prirodan okus. Zbog svoga vitaminskog i mineralnog bogatstva savjetuje se kao proljetna salata koja se može dopuniti i kombinirati s drugim povrćem kao što je rotkvica ili mladi luk.
U usporedbi sa zelenom salatom ima nešto više bjelančevina i ugljikohidrata, pa mu je i energetska vrijednost nešto veća (100 g matovilca ima 84 kJ ili 20 kcal). Poput zelene salate, matovilac ima najviše vode i do 94%.
Od ostalih kemijskih sastojaka ima oko 2,09% proteina, 2,375 ugljikohidrata, 0,415 masti i oko 0,79% biljnih vlakana. Ima oko 0,7% mineralnih sastojaka, najviše kalija, kalcija fosfora i željeza.
U vitaminskoj karti matovilca najviše su zastupljeni vitamin C kojeg on u usporedbi sa zelenom salatom ima tri puta više, vitamini B skupine i beta karoten (provitamin A).
S druge strane matovilac ima manje kalcija u usporedbi sa zelenom salatom.
Upravo kombiniranjem različitih vrsta povrća organizmu osiguravamo optimalan unos hranjivih tvari. Pripremanje salate na neki je način i izazov pri kojemu maštovitost dolazi do izražaja jer su brojne mogućnosti kombiniranja raznih začina, mirisa i aroma začinskog bilja, vrsta i boja povrća, a šarene salate će svojim izgledom osigurati da hrana već na prvi pogled bude privlačna za jelo.
ACU MEDIC CENTAR akupunkture i nutricionizma, savjetovalište za pretilost i bolesti metabolizma, vitaminsko-mineralna dijagnostika, Slađana Divković, dr. med., J. Šižgorića 19, Zagreb, tel.: 01 3456 947, GSM: 091 580 1677, e-mail: sladjana.divkovic@zg.t-com.hr
-------------------------------------
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen