Sonntag, 16. Januar 2011

Balkanski Hazari

То је народ који је стварао урбану културу Балкана, установио градску ношњу на овим просторима, створио катун као друштвену и привредну организацију на основу кога је и
настала племенска заједница.
Цинцари су први на Балкану увели кириџилук као систем за транспорт робе на велике даљине. Цинцари су Србији подарили највеће комедиографе Бранислава Нушића (Алкибијада Нушу) и Јована Стерију Поповића, дипломате Александара и Димитрија Цинцар Марковића.
Грчкој су дали великог јунака Ригу од Фере, Македонији вођу илинденског устанка Питу Гулија, мајку Терезу, браћу Манаки ауторе првог филма у историји балканске кинематографије, али и Тошета Проеског који је и по оцу и мајци Цинцарин.
-----------

Čuvari drumova 
Cincari se ozbiljno naljute ako ih neko, makar i omaškom, nazove Vlasima 
Tezu o grčkom poreklu Cincara, koju je u knjizi "Vlasi i Kucovlasi" 
izneo Mihail Hrisohu, proširuju njegovi savremenici Efros Kurilas i 
Spiros Papageorgiju. Oni odbacuju svaku pomisao da su Cincari poreklom iz Dakije,
odnosno iz Rumunije. Obojica tvrde, doduše bez valjanih argumenata, da je reč o 
epirskim starosedeocima, koje su Rimljani romanizirali, nametnuvši im jezik i mnoge 
običaje. 

Još jedan Grk, akademik Antonis Keramopulos, odbacuje teorije da su Cincari dovedeni 
iz Italije, da su poreklom Dako-Rumuni i dokazuje da je reč o latiniziranim malim 
trakijskim narodima. Keramopulos će najviše biti upamćen po analizi jedne stare 
legende, one koja govori da su Cincari zaista starosedeoci sa grčkih planina te da 
su revnosno služili mnoge careve rimske imperije. Legenda je iz vremena cara Adrijana
(117-137 godine) i govori o generacijskoj regrutaciji "rezervista" za potrebe 
rimskih careva na Balkanu. Oni su se vremenom bili toliko izveštili u branjenju 
carskih drumova da su postali sastavni deo čuvenih rimskih i kasnije vizantijskih 
legija. Ti rezervisti su zapravo starosedeoci koji su za komandante imali čiste 
Rimljane, Latinjane, koji su im tokom višegodišnjeg službovanja nametnuli svoj 
jezik i neke običaje, netipične za Cincare. 
Elem, kaže dalje legenda, koju je prvi zapisao vizantijski hroničar Simokata, u 
jednom pohodu vizantijske vojske osujećena je jedna važna vojna aktivnost samo zato 
što su pogrešno protumačene reči običnog redova, poreklom Cincara. 
U njegovoj blizini spotakla se jedna natovarena mazga, a on je, misleći na (verovatno)
dragoceni tovar na njenim leđima povikao: "Torna, torna, fratre", što otprilike na 
cincarskom znači "prevrte se tovar (samar)". Vojnici su te reči razumeli kao naredbu:
"Vraćaj se, vraćaj brate" - na latinskom "torna fratre" znači "vrati se brate" i 
panično se dali u bekstvo. 
Prvi tragovi prisustva Cincara na tlu Balkana zabeleženi su u srednjem veku, na 
prostorima Epira, Tesalije i jednog dela Makedonije, na teritorijama kod nas poznatim 
kao Megalovlahija ili Stara Vlaška. Pitanje odakle su tu prispeli i dalje ostaje bez
odgovora. Teza istoričara, da svi narodi vode poreklo od nekog antičkog naroda, pa 
dakle i Cincari, gubi smisao pred teorijom etnogeneze, odnosno postanka naroda. 
Upravo zbog toga, poreklo Cincara mora se posmatrati u sklopu nastanka svih ostalih 
Vlaha, bez obzira na drugu jednu činjenicu, da su svi Cincari Vlasi, ali da svi Vlasi
nisu Cincari. Kad smo kod ovoga jesu ili nisu, treba naglasiti da se Cincari 
ozbiljno naljute kad ih, makar i omaškom nazovete Vlasima. Svi oni smatraju da su u 
svakom pogledu za koplje ispred svojih srodnika ili sunarodnika, svejedno. 
Razume se, bez da budu pitani, odmah će vam obrazložiti da im pravo na takvo visoko 
mišljenje o sebi daje čistoća cincarske krvi. Naime, istina je da su Cincari jedan 
od retkih naroda na Balkanu sa kojim se krvno nisu vezivali pripadnici drugih naroda. 
Istovremeno, i ma koliko to bilo čudno ova pojava je prepoznatljiva i deo njihovog 
karaktera. Upravo u toj osobini treba tražiti njihovo konstantno stapanje sa narodom 
sredine u koju su se trajnije nastanjivali. 
Analizom etnografskih podataka naučnici su utvrdili da je u kasnoantičkom dobu pod 
vlaškim imenom egzistirao jedan istočnoromanski narod, koji se vremenom raslojio i 
razišao na razne strane. Potomcima tih kasnoantičkih Vlaha smatraju se današnji 
Rumuni, Moldavci, Cincari, Vlasi istočne Srbije, istarski Cici i ukrajinski Huculi. 
Natezanje oko izvornog porekla imena Vlaha još traju, ali većina lingvista smatra 
da je ono keltskog porekla (Volk, Vola, Vels). Naime, utvrđeno je da su keltski 
Volci nastanjivali dobar deo srednje Evrope, severnu Panoniju i Karpate, a analogno
tome njihovim potomcima smatraju se romanski Vlasi. 
Naučnici takođe smatraju da su Sloveni naziv Vlah preuzeli od Germana i da su ga 
docnije primenjivali za sve romanske narode. Takva teza ima potvrdu u navodnoj 
činjenici da Vlasi sebe nikad nisu nazivali tim imenom. Da to nije tačno pokazuje 
celokupna istorija Cincara. Bez obzira na raslojavanje i podvajanje, oni su sa 
sobom nosili svoje ime i po njemu bili svuda prepoznavani kao Vlasi, odnosno Cincari.
U svom epohalnom delu o Cincarima na Balkanu Dušan J. Popović na jednom mestu piše: 
"Odgovor na pitanje šta treba razumeti pod rečju Cincarin, nije tako jednostavan. 
Cincarin je po poreklu Ilir ili Tračan, sasvim retko Sloven, po jeziku Roman, po veri
pravoslavan, a po kulturi, bar u varošima, Grk, po zanimanju stočar, trgovac ili
zanatlija; sve ostalo kao njegovo ime, prezime, nacionalno osećanje, državljanski 
položaj, sasvim je neodređeno... Glavna karakteristika Cincara je neodređenost.
Njihov rodonačelnik u našem modernom društvu, piše Popović, jeste Hristover 
Žeferović. 
To je onaj Žeferović, turski podanik, autor i ilustrator prve naše moderne štampane 
knjige, rodom iz Dojrana, ali sa "jakim grekomanskim primesima, gotovo grecizirani 
Jugosloven, koji nije nikada ni savladao crkvenoslovenski jezik, kao ni jezik ruske
ni naše redakcije, nego je pisao ili grčki ili nekom neobičnom mešavinom knjiških 
kovanica i raznih narečja našeg Juga... Dakle obuhvatao je Grke i Srbe, i Bugare, i
Arbanase, i Cincare, i Rumune. 
Parnica za Riplija 

Politika je 20. februara 1936. godine objavila tekst o "Najmeđunarodnijem" sudskom 
slučaju a čiji je glavni akter bio upravo bliski rođak pominjanog Kristofora 
Žeferovića. Reč je o parnici Grka Spiridisa. On je bio italijanski podanik, rođen u 
Turskoj, nastanjen u Kini a tužio je britanskom sudu britansku opštinu što mu je 
oduzela ranije dato mu pravo da spravlja škotski viski od japanskog alkohola u 
jednoj francuskoj destileriji. U sporu ga je, kako piše Politika, zastupao američki 
advokat a njegove reči sudu je prevodio jedan Rus. Spiridis je dobio spor. Reč je 
dakle o Cincarinu. 
MILE RADENKOVIĆ: CINCARI - BALKANSKI HAZARI (4) 
Konfuzija o poreklu imena 
Oskudni istorijski izvori daju Cinarima i Makedoncima pravo na romantične 
pretpostavke o sopstvenom poreklu Dodatnu konfuziju u odgonetanju porekla 
vlaškog imena stvaraju naučnici iz zemalja koje Cincara iz ovog ili onog 
razloga svojataju. Sami Cincari odobravaju tezu koja kazuje da su balkanski 
podunavski Vlasi nastali nezavisno od Cincara - jedni od romanizovanih Dračana,
a drugi romanizovanjem tračkih i ilirskih plemena. Interesantno je naglasiti da
je ova teza postavljena bez fakta i njen cilj je, u stvari, da se Cincari otarase 
napadnog rumunskog (i svakog drugog) tutorstva. 
Jedan od pokušaja oslobađanja tutorstva jeste i lansiranje teorije da su Cincari
direktni potomci antičkih Makedonaca, dakle da potiču od Aleksandra Velikog. 
To je naravno, daleko od istine, naučne i istorijske. Insistiranjem na tom poreklu,
Cincari su dodatno iskomplikovali odgonetanje sopstvene geneze. Naime, sa sličnim 
tezama izlaze i Makedonci vmrovskog opredeljenja (i ne samo oni) koji, kao što je
poznato, sa Cincarima nemaju veze, bar što se porekla tiče. 
Oskudni istorijski izvori i jednima i drugima daju pravo na romantične pretpostavke
o sopstvenom poreklu, ali sve to dodatno komplikuje odgonetanje enigme: ko su Vlasi,
a ko Cincari. Odakle potiču i jedni i drugi. Svako pozivanje na Filipa Drugog 
Makedonskog i njegovog slavnijeg sina Aleksandra više je smišljen potez, plansko 
distanciranje od ostalih Balkanaca, nego put ka odgonetanju spomenute enigme. 
U svojoj zanimljivoj knjizi "Vlasi na Balkanu" Vangel Trpkovski Trpku, objašnjava 
poreklo Cincara i vešto protura tezu da je i Aleksandar Veliki Makedonski, poreklom 
Vlah. Trpku, naime, tvrdi da je četvrta žena Filipa Makedonskog, Olimpija (Mirtale),
majka Aleksandra Velikog, poreklom epirska princeza iz plemena Molosi, od kojeg 
navodno vode poreklo i balkanski Vlasi. Svoju tezu Trpku temelji na teoriji da su 
Vlasi potomci malih naroda Amaolosa i Vesa, koji su živeli upravo u planinskim 
bespućima južnog Balkana. 
Sa sličnom tezom, da je Aleksandar Makedonski predak današnjih Makedonaca, izašao 
je pre neku godinu u svojoj knjizi "Istorija Makedonije od davnina do danas" i 
dr Vasil Tupurkovski, tvrdeći da je njegov otac jedan od kraljeva starog plemena 
Makedoni, koje je živelo na teritoriji današnje Grčke. 
Najraniji istorijski podatak o Vlasima vezan je za stari ruski letopis "Povest 
vremjonih ljet", koji je pisan u dvanaestom veku, a čija se sadržina odnosi na 898.
godinu. Letopisac podrobno opisuje dolazak i osvajanje Panonije od strane Mađara i,
pri tom, sasvim konkretno pominje Vlahe. "Dođoše Ugri (Mađari) sa istoka i ustremiše
se preko velikih gora i počeše ratovati protiv Vlaha i Slovena. Ranije tu stanovahu
Sloveni, a Vlasi zauzaše zemlju slovensku". 
Bez obzira na to što je vremenska distanca između događaja i njegovog opisa velika, 
ovaj podatak iz ruskog letopisa daje osnovu za podrobniju analizu odnosa između 
Slovena i Vlaha, tim pre što očigledno istorijska simbioza između ova dva naroda 
ima potvrde u njihovom do danas očuvanom biću. 
Zanimljivo je da mnogo ranije, u 6. veku, grčki pisci Prokopije i Teofan pominju 
cincarsku etniku. Pet vekova kasnije ovom materijom su se bavili i vizantijski 
putopisci Kekaumen i Benjamin Tudela. 
Kekaumen, tesalijski vlastelin, Grk jermenskog porekla, koji je živeo u 11. veku u 
"Strategikonu", pišući o događajima kojima je bio savremenik, a često i učesnik, 
ostavio je dragoceno svedočanstvo o životu Cincara. Interesantno je ovde napomenuti 
da njegovu građu revnosno zaobilaze mnogi istoričari. U zapisima iz 1066. godine, a
povodom bunta Tesalijaca zbog novih carskih nameta, Kekaumen pominje i Vlahe koji 
su se solidarisali sa Grcima i Slovenima. 
Prema ovom hroničaru, te godine plemići Jovan Grimijani i Grigorije Vamvaka, Grci
po
narodnosti, u tajnosti su spremali ustanak protiv carske vlasti. Za njihovu nameru 
je međutim, saznao gospodar Larise, ondašnje tesalijske prestonice, Nikolica Delfin 
i, kako o zaveri nije mogao da obavesti cara Konstantina Duku, odlučio da stvar 
realizuje u miru i bez velikih potresa. 
Na traženje Delfina da se sastanu i nađu najkorisnije rešenje, Grimijanija i Vamvaka
su pristali bez posebnih uslovljavanja. Sastanak je, kako piše Kekaumen, održan u 
kući bogatog trgovca Berivoja Vlaha. Zainteresovane strane su se dugo prepirale oko
toga da li od ustanka odustati ili se, ipak, oružjem suprotstaviti nezasitom caru 
Konstantinu Duku. Konačno su se dogovorili da ipak dignu ustanak. Organizatori 
ustanka su uspeli da ubede Delfina da se on stavi na čelo predstojećeg oružanog 
bunta. Kekaumen je gotovo do detalja zabeležio dijalog između ustanika i starešine 
Larise. 
Upitan šta misli o njihovoj nameri, Nikolica Delfin je ustanicima odgovorio da 
"naumljeno nije dobro ni pred bogom ni pred carem koji može podići veliku vojsku
i sve nas uništiti i to sada pred žetvu". 
Savesni "gradonačelnik" Larise se pri tom posebno obratio predstavnicima Vlaha,
upitavši ih gde su im žene i deca. Ovi su mu odgovorili: 
- U planinama Bugarske. 
-         Pa zar se ne plašite od tamošnjih stanovnika, koji ih mogu opljačkati 
kad čuju za ustanak, a sigurno su privrženi caru? - pitao je Delfin. 
Pitanje je, izgleda, bilo na mestu i pogodilo je vođe ustanika u najosetljivije 
mesto. Oni su posle kratke prepirke odustali od bunta. Nema sumnje da se 
Kekaumenova
priča kasnije mnogo puta kroz istoriju ponavlja, jer je nedvosmisleno utvrđeno 
da su sve aktivnosti "gradskih" Cincara zavisile uglavnom od procene pozicije 
ovih koji su sa stadima boravili po bespućima balkanskih planina. Ovde još valja
reći da je, na insistiranje Grka, ustanak ipak bio podignut, i da je to cara 
primoralo da smanji nesnosne dažbine. 

Keine Kommentare:

Kommentar veröffentlichen