Samstag, 28. August 2010

Imunitet Jačanje

jačanja imuniteta

Piše: Slađana Divković, dr. med., Acu Medic Centar, Zagreb, dopredsjednica Udruge za       prevenciju prekomjerne težine
U posljednje vrijeme svjedoci smo razorne moći virusa na naš imunološki sustav i organizam u cjelini. Danas znamo da su virusi najmanje jedinice organizirane žive tvari čije su osnovne jedinke mnogo manje od bakterija (primjerice virusi srednje veličine manji su po zapremini od bakterija prosječne veličine i do 30 000 puta), a koji istodobno imaju sposobnost identične reprodukcije i mutacije. Jedna od najčešćih virusnih respiratornih infekcija je gripa.Virus gripe (influence) iznimno je prilagodljiv, nestabilan i premda imunološki razlikujemo tri tipa: A, B i C, virus influence tip A je najučestaliji i najopasniji i stalno teži mijenjanju u podtipove. Pored humanih tipova virus influence tip A nađen je u svinja, konja i peradi. Sposobnost mutacije čini ga dostupnim za više "domaćina" istodobno kao kod virusa H1N1.
Budući da se virus gripe svake godine izmijeni i "skrije" našem imunološkom sustavu, jasno je da je nemoguće stvoriti trajni imunitet. Epidemije gripe pojavljuju se svake zime, a pandemije ciklično u određenim razmacima. Budući da se virus širi kapljičnim putem, sluznice gornjih respiratornih puteva prve su na udaru.
U svakoj varijanti bilo preventivno ili kad se bolest već pojavila potrebno je jačati imunološki sustav. U vrijeme viroza gotovo svatko ima svoj eliksir zdravlja iz domaće  ljekarne pa su tako u svakoj osnovnoj recepturi neizostavni: češnjak, limun, med i propolis, ali i razne kombinacije čajeva, biljnih kapi i ekstrakata te sirupa.
No prije bilo kakve pomoćne terapije potrebno je rehidrirati organizam i unositi što više tekućine, najbolje toplih napitaka: čajeva, juha, mlake vode ili limunade. Najstariji i ujedno lako dostupan "borac" protiv upala i viroza je češnjak.
Ljut i peckav okus češnjaka (Allium sativum) potječe od alil sulfida u osnovi kojih je makroelement sumpor. Okus ljutog (po čemu je češnjak prepoznatljiv) inače ima zagrijavajući učinak na organizam, popravlja prokrvljenost, ubrzava metabolizam, detoksicira, ima povoljan učinak na imunološki sustav. Iz češnjaka je izoliran spoj alicin koji djeluje kao prirodni antibiotik. Poznat je povoljan učinak češnjaka kod upala uzrokovanih ne samo bakterijama nego i virusima, gljivicama i parazitima.
Češnjak možemo upotrebljavati na razne načine. Istiješnjeni sok pomiješan s limunom i medom uz dodatak malo maslaca te izmiksan može biti odličan namaz za djecu, a ljut okus u ovoj kombinaciji potpuno se neutralizira. Možemo ga upotrebljavati kao čaj, kao dodatak marinadama, varivima i juhama (ubaciti cijeli češanj češnjaka u primjerice juhe, koji smo na vrhu malo zarezali).
Možemo ga dodati jabučnom octu uz drugo začinsko bilje i dobiti aromatizirani ocat ili jednostavno sami napraviti tinkturu od češnjaka. Za one kojima ljut i peckav okus smeta i koji su radno aktivni postoje uljne kapsule s češnjakom koje se resorbiraju tek u želucu pa nema bojazni od širenja karakterističnog mirisa.
Češnjak povoljno djeluje na bolesti krvožilnog sustava: sprečava ovapnjenje krvnih žila (snizuje ukupni i LDL kolesterol), pomaže u snizivanju krvnog tlaka, sprečava nakupljanje krvnih pločica i stvaranje ugruška te poboljšava izmokrivanje (djeluje kao diuretik). Sadrži i supstancije slične prirodnom inzulinu koje pomažu u regulaciji povišenog šećera u krvi.
Korijen đumbira (Zingiber officinale), engl. Ginger također karakterizira blago ljuto peckav okus. Premda nije karakterističan za naše podneblje i nije domaća biljka, ima protuupalno i antivirusno djelovanje, pa nije naodmet  uvrstiti ga bar kao začin u svakodnevnu prehranu. Na tržištu se može naći kao svjež korijen ili kao osušen i samljeven dodatak jelima. Nalazimo ga i u obliku čaja, a u nekim zemljama proizvode od njega tzv. đumbirov kruh i đumbirovo pivo, koje je posebno učinkovito nakon obilnih obroka.
Đumbir sadrži supstancije slične probavnim enzimima. Djeluje umirujuće na glatku muskulaturu crijeva, ublažava grčeve, bolove i simptome dizenterije (vodenaste stolice). Ima povoljan učinak kod nadutosti i mučnine. Regenerira stanice jetre i pomaže jetrima u procesima detoksikacije i jačanju imuniteta. Đumbir se može dodavati i slanim i slatkim jelima.
Najlakše ga je kao začin jednostavno posuti po prilozima, varivima, juhama, kompotima ili raznim namazima (za doručak), slično kao papar. Dakle, s količinom treba biti umjeren, a važnija je redovitost u konzumiranju. Đumbir smanjuje povišeni krvni tlak, kolesterol i ima povoljan učinak na elastičnost i tonus krvnih žila.
Intenzivnije ljut okus pojedinih vrsta povrća znači i veću zastupljenost mineralnih soli sumpora pa sumpor u obliku anorganskih soli nalazimo: u svim vrstama luka, hrenu, gorušici, povrtnici, čili papričici, kupusu, maslinama, cikli, šparogama, ali i u grožđanom soku i algama.
Sumpor je inače najviše zastupljen u proteinskim namirnicama: mesu, ribi i jajima koje su u prehrani i osnovni izvor ovog makroelementa. U prirodi sumpor je uglavnom rasprostranjen u obliku sulfida i sulfata.Glavni izvori sumpora za čovjeka su aminokiseline: metionin, cistein i cistin. Metionin kao esencijalnu aminokiselinu ne možemo proizvesti, nego je unosimo prehranom kroz proteinske namirnice. Podsjetimo, aminokiseline ulaze u sastav proteina ili bjelančevina, a sva naša tkiva i organi su proteini.
U ljudskom organizmu sumpor se nalazi:
  • u hrskavici (hondroitin sulfat i glukozamin sulfat), u vezivnom tkivu kože (kolagen), u strukturnim proteinima kose i noktiju (keratin), u topljivim proteinima krvne plazme (albumini, globulini) te u imunoglobulinima koji su nositelji humoralnog imuniteta (koji se zasniva na stvaranju antitijela)
  • u sastavu vitamina B1 (aneurina) i vitamina H (biotina)
  • u polipeptidnim hormonima kao što su: inzulin i hormoni zadnjeg režnja hipofize: oksitocin i vazopresin
  • ugrađen je u molekulu heparina koji sudjeluje u procesima vezanim za grušanje krvi (koagulaciju)
  • pojedini spojevi koji u sebi sadrže sumpor (SH skupina) imaju važnu ulogu u metabolizmu ugljikohidrata, masti i bjelančevina (acetil CoA).
Lokalno na koži sumpor je keratolitik (odstranjuje zadebljali sloj kože), blagi antiseptik i blagi antimikotik. U manjim koncentracijama djeluje keratoplastički (potiče stanice epidermisa na regeneraciju.
Primjenjuje se u terapiji akni, prhuti, seboreji, alopeciji kod ekcema i sl. Sumporne termalne vode koriste se u terapiji kroničnog reumatizma, neuralgija, katara dišnih organa te bolesti adneksa (jajnika i jajovoda). Sumpor metabolički ima važnu ulogu u procesima detoksikacije, stimulacije imunološkog sustava i regulacije cirkulacije krvi.
Vitamin H (biotin) u svojoj strukturi sadrži sumpor. Jedna od namirnica koje ga sadrže je zob i zobene pahuljice, ali ga sadrže i šljive, orasi, grašak i soja. Vitamin H nužan je za pravilan metabolizam proteina i za stvaranje energije, a njegov nedostatak izaziva gubitak teka, bolove u mišićima, bolesti kože, nesanicu i sl.
Kaša od zobenih pahuljica savjetuje se svima, a poglavito starijim osobama.
Sumpor, rekli smo ulazi u sastav vitamina B1 koji utječe na metabolizam ugljikohidrata, održava tonus mišića, funkciju perifernih živaca, stimulira rad probavnih organa, potreban je za metabolizam stanica srca. U stanjima stresa povećana je potreba za tim vitaminom, a svaka upala ujedno je stres za organizam.
Jedna od biljaka s najvećim sadržajem tog vitamina u svojim plodovima je (crna bazga(Sambucus nigra). Naziva se još crna zova, apta ili bazgovina.
Ova grmolika biljka blijedožutih cvjetova karakterističnog mirisa, zajedno s kamilicom ubraja se među najstarije ljekovito bilje. Svi dijelovi biljke imaju ljekovito djelovanje: listovi, cvjetovi, plod i kora. Ponajviše se za izolaciju aktivnih sastojaka upotrebljavaju cvjetovi (Flores sambuci) koji se sabiru po sunčanom i suhom vremenu te listovi (Folia sambuci).
U pojedinim skandinavskim zemljama, primjerice u Danskoj, sirup od cvjetova bazge i čaj obilato se uzimaju tijekom jeseni i zime i u vrijeme viroza zato što aktivne tvari imaju imunostimulirajuća svojstva. U cvjetovima ima eteričnog ulja, sluzi, holina, sambunigrina, smole i saponina, organskih kiselina: jabučne, vinske i valerijanske.
Cvjetovi bazge sadrže antocijanske flavonoide (rutin i kvercetin) koji imaju zaštitna svojstva, prije svega na sluznice, pa olakšavajući iskašljavanje i bronhijalnu sekreciju, ali i ublažujući simptome kod suhog, nadražujućeg kašlja. Prvi učinak je poticanje znojenja za vrijeme povišene temperature, a padom tjelesne temperature postiže se prvo olakšanje kada slabe i drugi opći simptomi, kao što su slabost, malaksalost, glavobolja i bolovi u mišićima.
Zbog toga se čaj od cvjetova bazge savjetuje kod respiratornih infekcija praćenih povišenom temperaturom: bronhi tisa, gripe, početne upale pluća koje su najčešće praćene otežanim disanjem, kašljem i grloboljom. Na tržištu se, pored čaja i soka od cvjetova bazge mogu naći i gotovi pripravci prije svega čisti ekstrakt, zatim sirup, pastile pa čak i gume za žvakanje.
Nedavno istraživanje provedeno u Oslu pokazalo je da ekstrakt sambucol izoliran iz crnog ploda bazge ublažuje simptome gripe. Znanstvenici su ustanovili da aktivne tvari izolirane iz ploda sprečavaju stvaranje hemaglutinina s pomoću kojeg se virusi vežu za zdrave stanice.
Listovi bazge u obliku čaja služe kao diuretik, pomoć pri regulaciji povišenog šećera u krvi, kao blagi purgativ. Lokalno, izvana na kožu kao oblozi (kataplasme) koriste se kod opeklina i reumatskih bolova. U listovima se nalazi sambucin, trijeslovine, smole, kalijev nitrat i emulin. Listovi u čajnoj mješavini potiču i na preznojavanje, ali znatno manje nego cvjetovi. Sličan ali blaži učinak na poticanje preznojavanja ima čaj od cvjetova lipe (Tilia  parvifolia).
Zrele bobice bazge sadrže: jabučnu, taninsku i valerijansku kiselinu, eterično ulje, smole, vitamine: A, B1 B2 i C vitamin kao i rijetki vitamin J koji pomaže u sprečavanju upale pluća koja je, znamo jedna od težih komplikacija virusnih respiratornih infekcija.
Zrele, sirove bobice nisu jestive nego se prerađuju u sirup od bazgovih bobica, pekmez ili bazgovo vino, koje pomaže kod osjećaja iscrpljenosti, umora te umiruje trbušne grčeve i potiče tek. U kombinaciji s cimetom i klinčićem kao kuhano vino savjetuje se preventivno u vrijeme viroza.
Čaj od bazge (za znojenje)
10 g cvijeta bazge preliti sa 1 l ključale vode, poklopiti i nakon pola sata procijediti i piti svaka 2 sata po jednu šalicu od 2 dl. Može se zasladiti žličicom meda ili žličicom sirupa od maline ili višnje.
Čaj od đumbira
2 čajne žličice mljevenog đumbira ili naribanoga svježeg korijena preliti sa 2 dl ključale vode i ostaviti 10 minuta, procijediti i piti u malim gutljajima.
Češnjakova tinktura
25 dkg češnjaka, 1 l alkohola ili jake rakije. Češnjak oguliti, zdrobiti, staviti u bocu i preliti alkoholom, dobro začepiti i držati na toplom 14 dana. Svakodnevno nekoliko puta tijekom dana protresati bocu. Nakon tog vremena procijediti. Uzimati 3 puta po 20 do 30 kapi s malo vode ili mlijeka.
ACU MEDIC CENTAR akupunkture i nutricionizma, savjetovalište za pretilost i bolesti  metabolizma, vitaminsko-mineralna dijagnostika; Slađana Divković, dr. med., J. Šižgorića 19, Zagreb, tel.: 01 34 56 974

Hemoroidi

hemoroidi

Pišu: mr. sc. Goran Augustin, dr. med., spec. opće i abdominalne kirurgije, Tomica Bagatin, dr. med., spec. maksilofacijalne kirurgije, Poliklnika Bagatin, Zagreb
Medicinska terapija za hemoroide ponajprije je usmjerena prema reduciranju simptoma. Mjere za reduciranje simptoma uključuju:
  • tople kupke nekoliko puta na dan u običnoj toploj vodi
  • upotrebu kreme za hemoroide
  • sprečavanje povratka hemoroida smanjenjem pritiska i napinjanja kod zatvora.
Proktolozi preporučuju povećan unos dijetetskih vlakna i tekućine u dijeti. Unosom prave količine vlakana i od šest do osam čaša tekućine (ne alkoholne) rezultira mekom, velikom stolicom. Mekanija stolica olakšava pražnjenje crijeva i smanjuje pritisak na hemoroide nastale naprezanjem, što pomaže da se hemoroidi ne izboče van.
Dobar izvor vlakana su voće, povrće i žitarice. Kao dodatak preporučuju se još tablete za meku stolicu i suplementi vlakana.
Postoji nekoliko metoda liječenja hemoroida, koje ih otklanjaju ili samo smanjuju njihovu veličinu, a to su:
  • konzervativno liječenje
  • ambulantno operativno liječenje
  • kirurško liječenje.

Konzervativno (medikamentozno) liječenje
Unutarnji hemoroidi
Liječenje unutarnjih hemoroida je dugotrajno i u liječenju je potrebna upornost. Dijele se u četiri stupnja, a vrsta liječenja ovisi o stupnju hemoroidalne bolesti.

Hemoroidi prvog stupnja su manji, a dijagnosticiraju se anoskopskim pregledom. Ne izbočuju se (prolabiraju) iz analnog kanala, a najčešći simptomi su manja krvarenja, povremeni svrbež i pečenje.
Hemoroidi drugog stupnja izbočuju se prilikom pražnjenja, ali se vraćaju u analni kanal na prvobitnu poziciju nakon završetka pražnjenja. Kao i hemoroidi prvog stupnja, simptom im može biti svrbež, pečenje ili krvarenje tijekom i nakon stolice.
Hemoroidi trećeg stupnja izbočuju se kroz analni kanal prilikom defekacije, a bolesnik ih može vratiti natrag rukom ili se povlače sami, ali nakon višesatnog razdoblja bez napora, npr. tijekom spavanja. Često se izbočuju i kod većeg napora.

Hemoroidi četvrtog stupnja najteži su oblik bolesti i ne mogu se vratiti potiskivanjem rukom. Najskloniji su komplikacijama poput tromboze, uklještenja i krvarenja. Često su sastavni dio prolapsa (patološkog izlaska) rektuma i anusa.

Liječenju hemoroida prvog i eventualno drugog stupnja je konzervativno. Preporučuje se:
  • prehrana s više voća (osobito ujutro natašte), povrća i žitarica (vlakna: od 20 do 25 grama na dan)
  • kratkotrajna upotreba pripravaka za otvaranje ili laksativa radi početne regulacije stolice
  • pojačan unos tekućine (do 3 litre tijekom dana)
  • izbjegavati oštre i jake začine, ljutu hranu i alkohol
  • smanjiti unos sira i mliječnih proizvoda (sadrže mliječnu kiselinu koja djeluje iritativno)
  • izbjegavati veće napore i dizanje težih tereta
  • izbjegavati dugotrajno sjedenje (također i tijekom velike nužde) i sjedenje na hladnom
  • upotreba tzv. čučavca
  • prati stražnjicu nakon svake velike nužde
  • lagano se brisati mekim ručnikom ili papirom, potpuno osušiti oprano područje jer bakterijama pogoduje vlaga
  • prati se hladnom ili mlakom vodom, nikako vrućom jer to pospješuje rast hemoroida
  • kupke u mlakoj kamilici 2 × 15 minuta na dan.
Vanjski hemoroidi
Ako je riječ o vanjskom tromboziranom hemoroidu, liječenje je ili konzervativno ili kirurško. Obično se primjenjuju konzervativne mjere liječenja koje su u većini slučajeva uspješne. One uključuju mirovanje, pojačan unos tekućine (do tri litre na dan), izbjegavanje većih napora i dizanja težih tereta, izbjegavanje dugotrajnog sjedenja (također i tijekom pražnjenja crijeva), uzimanje lijekova protiv bolova i omekšivača stolice.
Terapija dalje uključuje lokalno mazanje analgeticima, a nakon prestanka bolova sjedeće kupke u mlakoj ili toploj kamilici od dva do tri puta po petnaest minuta na dan. Tijekom kupki vanjski se hemoroidi masiraju, zatim temeljito brišu i mažu heparin mašću uz ponovnu masažu radi razgradnje ugruška i smanjenja otekline. Ako simptomi ostaju ili se pogoršavaju tijekom konzervativne terapije (prvih 72 sata), potrebna je kirurška ekscizija (izrezivanje) vanjskih hemoroida.
Ambulantno operativno liječenje
U slučaju neuspjeha konzervativne terapije, započinje liječenje jednom od ambulantnih operativnih metoda. Injekcijama sklerozantne otopine stvara se dodatno vezivo na mjestu hemoroida koje sprečava njihovo povećanje i krvarenje. Zbog smanjene opskrbe krvlju, hemoroidi se smanjuju. Obično se skleroziraju tipična mjesta svakih osam dana.
Druga metoda je infracrvena fotokoagulacija. Tim terapijskim postupkom hemoroidi se obasjavaju infracrvenim svjetlom koje uzrokuje stvaranje ugrušaka i vezivno zatvaranje krvnih žila. Posljedica je kao i kod prethodne metode smanjenje ili nestanak hemoroida. Ta metoda indicirana je za hemoroide prvog i eventualno drugog stupnja. Metoda ne zahtijeva nikakve posebne pripreme niti je potrebno bolovanje.
Treća metoda koja dugotrajno daje najbolje rezultate (iako su i navedene metode također vrlo učinkovite) jest postavljanje gumi ligatura na bazu hemoroida. Važno je spomenuti da za bilo koji zahvat treba prethodnim anoskopskim pregledom isključiti prisutnost upalnih bolesti završnog dijela debelog crijeva, što znatno povećava mogućnost komplikacija. Zato se osoba podvrgava nekom od spomenutih zahvata tek nakon smirenja upalnih stanja.
Podvezivanje gumenim prstenom (gumi ligature)
Općenito o proceduri
Postavljanje gumenog prstena ili u stručnoj terminologiji gumi ligatura (Barron) je zahvat kojim se unutarnji ili miješani hemoroidi stegnu elastičnim cirkularnim gumenim prstenom čime se sprečava dotok krvi u hemoroid. Za izvođenje zahvata proktolog u analni kanal postavlja anoskop čime vizualizira mjesto unutarnjih hemoroida. Hemoroid se uhvati hvatalicom i povuče prema otvoru analnog kanala, a uređaj na kojem je gumica postavi na bazu hemoroida i aktivira. Gumica čvrsto stisne bazu hemoroida te onemogućuje dotok krvi. Bez krvne opskrbe hemoroid odumire i obično otpadne za od sedam do deset dana nakon zahvata.
Što očekivati nakon zahvata?
Ljudi različito reagiraju na zahvat. Neki se odmah vraćaju dnevnim aktivnostima, uz izbjegavanje dizanja teških tereta, dok je drugima potrebno dva, tri dana mirovanja. Ipak preporučuje se izbjegavanje većih tjelesnih napora tijekom prvih od dva do tri dana da se izbjegne prerano otkidanje hemoroida, što može potaknuti jače krvarenje.
Bol tijekom i nakon zahvata uglavnom nije prisutna jer su unutarnji hemoroidi smješteni u regiji gdje nema živaca za bolne podražaje. Prisutnost boli moguća je tijekom od 24 do 48 sati nakon zahvata, ali je obično blažeg intenziteta. Kod jačih boli mogu se uzeti analgetici (lijekovi protiv bolova).
Preporučaju se kupke u toploj vodi (30 do 40°C) po petnaest minuta nekoliko puta na dan.
Moguće je manje krvarenje nakon zahvata. Kako bi se smanjio rizik od krvarenja, potrebno je prekinuti uzimanje nesteroidnih antiinflamatornih lijekova od pet do sedam dana prije zahvata te isto toliko nakon zahvata. Krvarenje nakon zahvata može trajati od sedam do deset dana dok hemoroid ne otpadne. Obično je to krvarenje minimalno i spontano prestaje. Preporučuje se uzimanje pripravaka za omekšavanje stolice.
Ako su početni simptomi hemoroidalne bolesti i nakon tri, četiri ambulantna zahvata i dalje prisutni, preporučuje se operativno odstranjenje hemoroida. Također, ako je riječ o hemoroidima četvrtog stupnja, ne preporučuju se ambulantni zahvati, nego primarno operativno odstranjenje hemoroida.
Rezultati
Gotovo od 80 do 90 posto bolesnika ima znatno smanjenje simptoma nakon zahvata. Postavljanjem gumi ligatura najčešće se postiže brže ali i dugotrajnije otklanjanje simptoma u usporedbi s ostalim ambulantnim zahvatima. Dodatni zahvati na istom hemoroidu rijetko su potrebni.
Rizici
Nuspojave su rijetke, a uključuju:
  • izrazitu bol koja se ne može zaustaviti analgeticima i toplim (30 do 40°C) kupkama. Ta je komplikacija obično prisutna kod većih hemoroida kada se gumica postavi u analnom kanalu blizu mjesta osjetnih živaca
  • krvarenje koje ne prestaje
  • nemogućnost mokrenja (urinarna retencija)
  • upale analne regije (simptomi: bol, crvenilo, oteklina, povišena temperatura, zimica, tresavica).
Operativno kirurško liječenje
U slučaju jače izraženih hemoroida trećeg i svakako četvrtog stupnja, koji ne reagiraju na konzervativnu terapiju i ambulantne zahvate, kao i učestalih upala i krvarenja, najbolje trajno rješenje je kirurški pristup, tj. odstranjenje hemoroida (hemoroidektomija). Postoji više načina odstranjenja hemoroidalnih čvorova: to su razne metode klasičnih kirurških operacija i njihove modifikacije. Osnovno načelo svih kirurških operacija je podvezivanje (ligiranje) i odstranjivanje (izrezivanje) hemoroida.
Preoperativna priprema
Preoperativna priprema uključuje:
  1. isključenje drugih bolesti anorektalne regije
  2. dan prije uzima se tekuća i kašasta hrana uz dobivanje jedne ili dvije klizme ili čepića za izazivanje stolice.
Operacije se mogu izvoditi u lokalnoj, spinalnoj ili općoj anesteziji. Više je vrsta operativnih metoda, međutim, danas se primjenjuju uglavnom tri metode s modifikacijama.
Otvorena hemoroidektomija (Milligan-Morgan) je najprimjenjivanija metoda. Tehnički je razmjerno jednostavna, a odstranjuje istodobno i vanjske i unutarnje hemoroide. U analni kanal postavi se analni dilatator (slično kao anoskop) kako bi se mogli vizualizirati unutarnji hemoroidi, njihov raspored i veličina. Zatim se specijalnom hvatalicom uhvati hemoroid i izvlači prema van kako bi se dobro vizualizirala baza hemoroida. Na koži iznad hemoroida učini se V rez (incizija). To je ujedno i najvažniji detalj operacije. Te incizije učine se kod svih prisutnih hemoroida s time da koža između hemoroida mora ostati netaknuta. Ako se izreže koža u cijelom opsegu tada zbog vezivnog cijeljenja dolazi do suženja analnog otvora te bolesnik može imati problema zbog otežanog pražnjenja. Hemoroid se može izrezati na više načina.
Najnovija je metoda ultrazvučnim nožem koji vibriranjem visokom frekvencijom zaustavlja krvarenje i ujedno reže tkivo. Prednosti pred klasičnim izrezivanjem škarama ili elektronožem su:
  • nije potrebno dodatno zaustavljanje krvarenja
  • nije potrebna izmjena instrumenata - za rezanje i za zaustavljanje krvarenja
  • bolja je vizualizacija operacijskog polja jer nema krvarenja te je moguće znatno preciznije izrezati hemoroidalni pleksus.
Sve tri prednosti zajedno dodatno utječu na znatno kraće trajanje operativnog zahvata, što skraćuje i vrijeme anestezije. Na bazi reseciranog hemoroida postavi se ligatura (šav) na krvne žile koje ulaze u hemoroidalni pleksus kako bi se spriječilo jače krvarenje. Na kraju se u analni kanal postavlja tampon (gaza) s vazelinom i lidokain gelom da se smanji bol koja je bez analgezije izrazito jaka u ovoj regiji bogatoj osjetilnim živcima.
Zatvorena hemoroidektomija (Ferguson) metoda je u većem dijelu operacije jednaka prethodno opisanoj metodi samo što se nakon izrezivanja hemoroida produžnim šavom sašije defekt nastao izrezivanjem, čime je skraćeno vrijeme cijeljenja, ali postoji veća mogućnost upala.
Hemoroidopeksija PPH staplerom
Indikacije za upotrebu PPH staplera su:
  • neuspjeh višestrukih ambulantnih zahvata hemoroida drugog stupnja
  • hemoroidi trećeg stupnja
  • nekomplicirani hemoroidi četvrtog stupnja (relativna indikacija)
  • prolaps rektalne sluznice.
Metoda nije indicirana kod aktivnih gnojnih bolesti analne regije, suženja analnog kanala i prolapsa rektuma pune debljine. Prednost operativnih metoda je mogućnost patohistološke analize pod mikroskopom čime se definitivno potvrđuje je li riječ o hemoroidima ili nekoj drugoj promjeni koja možda zahtijeva dodatno liječenje.
Anus je potrebno lagano proširiti uz pomoć unutarnjeg (bijelog) dijela cirkularnog analnog proširivača i sredstva za podmazivanje (lubricant). Oba dijela cirkularnog analnog proširivača zajedno se umetnu u anus, što prolabiranu sluznicu gura u analni kanal. Unutarnji dio proširivača se ukloni, dok se vanjski dio fiksira za perianalni dio s pomoću četiri otvora na njegovu ljevkastom dijelu. Vanjski prozirni dio cirkulanog analnog proširivača omogućuje jednostavno uvođenje instrumenata, uočavanje linije boli i zaštitu internog sfinktera i linije boli.
Umetne se anoskop za postavljanje obodnog šava. Obodni šav se postavlja pri vrhu anoskopa. Potrebno je postaviti od osam do dvanaest šavova kroz slojeve mukoze i submukoze. Kod postavljanja šavova anoskop se ne rotira unutar anusa, nego se vadi iz anusa, vani rotira i ponovno umeće u anus.
Po završetku postavljanja šava, njegovu kvalitetu i ravnomjernost potrebno je provjeriti prstom.
Cirkularni stapler se potpuno otvori okretanjem ručke na kraju drške u smjeru suprotnom od kazaljke na satu. Stapler se umetne kroz analni otvor tako da izvučena glava staplera prođe iznad obodnog šava. Obodni šav se stegne uz izvučeni vrat staplera i napravi čvor uz njega. Uz pomoć kukice za izvlačenje konca, krajevi konca se provuku kroz lateralne kanale na stapleru i međusobno fiksiraju čvorom izvan anusa (ili stezaljkom).
Prilikom umetanja staplera, potrebno je lagano zatezati vanjski čvor konca, kako bi se prolabirani dio sluznice povukao u kućište staplera. Stapler se tada može zatvoriti okretanjem ručke na kraju drške u smjeru kazaljke na satu. Za postizanje bolje hemostaze (zaustavljanja operacijskog krvarenja), potrebno je držati stapler zatvorenim trideset sekundi prije i dvadeset sekundi nakon aktiviranja (izbacivanja spajalica tj. klemica).
Nakon ispaljivanja i čekanja od dvadeset sekundi stapler se otvara okretanjem ručke za 1/2 do 3/4 kruga u smjeru suprotnom od kazaljke na satu te lagano izvlači iz analnog kanala. Uz pomoć anoskopa provjerava se kvaliteta linija spajalica, eventualno krvarenje te cjelovitost kruga pripravka koji je ostao u kućištu staplera.

Imunitet

Pišu: Ljerka Narančik-Gurović, dr. med., mr. sci. Ksenija Berdnik Gortan, prim. dr.        med., Drašković Tihomir, dr. med.
Tijelo je način na koji ljudi primaju vodstvo iz duhovnog svijeta, od Izvora, od svih naših    predaka, od našega vlastitog Zauvijek Ja.
Sva tjelesna osjetila - vid, sluh, okus, miris, povezani su s osjećajima, jer je temelj svega, osjećaj."
- Marlo Morgan: "Poruka iz Zauvijek"
Iskustvo ljudske vrste odavno zna za povoljan utjecaj promjene mjesta boravka na zdravlje. Znanost postupno prihvaća spoznaje koje se pronose kroz vrijeme. Neke su od tih spoznaja usvojene, a mnoge u svijetlu napredovanja znanstvenog mišljenja i znanstveno prihvaćene. Na pitanje kako to da je nakon odmora izvan mjesta stanovanja oporavak vrlo čest i vidljiv, govorilo se o mirnom, bezbrižnom životu, kretanju na svježem zraku, promjeni prehrane, ali na koji način ti čimbenici ostvaruju svoj učinak, nije se znalo.
Prije svega, potrebno je objasniti neke pojmove u vezi s klimom. Pod klimom razumijevamo skup svih vremenskih stanja na nekom području, a koja su pod utjecajem klimatskih čimbenika. Klimatski čimbenici su i svemirske ili Zemljine okolnosti, koje su u nekim područjima u duljim razdobljima približno stalne. Naprimjer, podnevna visina Sunca, nadmorska visina, udaljenost od mora, sastav zemljine površine.
Klimatskim počelima ili elementima nazivamo svojstva zraka, njegovu temperaturu, vlažnost, prozirnost, gustoću pojave nastale fizikalnim procesima, kao što su vjetrovi, kiša, grmljavina, magla, rosa.
Na vrijeme utječe i reljef te smjer protezanja planina. Podnebljem označavamo klimu mjesnog područja, a uz floru i faunu, čistoću zraka i vode, odsustvo industrijskih ili drugih onečišćenja i buke, može ga se uvrstiti u ljekovite čimbenike. Sve to odnosi se na kontinentalnu klimu, dok morska ima svojih specifičnosti.
Kontinentalnu klimu uglavnom dijelimo na:
  • nizinsku klimu (od 0 do 300 metara nadmorske visine)
  • klimu sredogorja (od 300 do 600 metara nadmorske visine)
  • subalpsku klimu (od 600 do 900 metara nadmorske visine)
  • alpsku klimu (iznad 900 metara nadmorske visine).

Svaki organizam ima genetsku mogućnost za reakciju na promjenu okolnosti kao i prilagodbu na njih. Kao primjer mogu se spomenuti stanovnici andskih visoravni, koji su zbog razrijeđenosti zraka i pomanjkanja kisika razvili povećan broj eritrocita. I u životinjskom svijetu obilje je primjera prilagodbe na ekstremne životne uvjete. Zanimljivo je to što je nakon uspješne prilagodbe domicilnom stanovništvu klima postala uobičajena, a prilagodba pojačana samo u nenadanim odstupanjima i klimatskim promjenama.

Organizam može uredno funkcionirati samo unutar dosta uskih, biološki zadanih granica: kiselost tjelesnih tekućina, tjelesna temperatura, rad srca, organa za disanje, probave, uredna funkcija izlučivanja mokraće itd. Tome svakako treba pridodati kožu i sluznice te genijalno sazdano vezivno tkivo s ekstracelularnim matriksom, koji je zapravo kristal u tekućem stanju i svojom građom i funkcijom omogućuje međusobnu povezanost svega sa svim u tijelu. Treba spomenuti i živčani sustav.
Svaki impuls o promjeni u okolini stiže preko različitih osjeta i na uvijek zaposlen mehanizam održavanja, kažemo osnovnih uvjeta za život, a to je homeostaza. Sada dolazi signal za opći preustroj zaštitarskih zadataka. Tako primljeni signali o promjenama, prenose se ponovo do činitelja koji brinu o obrani te oni ponovo šalju signale na periferiju s uputama za pravilnu reakciju.
I u ovim je situacijama izrazito važno održati i osigurati uske granice u kojima je moguće održavati životne funkcije. Organizam je u stresu, a zbog pojačanog napora potrebno mu je više energije.
Prva faza stresa je - uzbuna, signali s periferije stižu u specifične regije mozga.
Druga faza je brzo slanje vjesnika na organe zadužene za reakciju, poput hormona, nakon čega se ubrzava promet šećera i masti, a imunološki je sustav pobuđen i oprezniji. U nekom vremenu postigne se ravnoteža na pobuđenoj razini. Tijelo je pripremljeno.
Traje li stresno stanje jače i dulje, organizam nije u stanju kompenzirati eventualna oštećenja, iscrpljuje se i obolijeva.
Primjer za to je peludna alergija. No danas se i tome može doskočiti tako da se u dogovoru s liječnikom medikamentozno spriječi alergijska reakcija i omogući i toj grupi ljudi uživanje u oporavku.
Uglavnom, kad je riječ o prilagodbi okolišu, tijelo izlazi iz te situacije ojačano. Time se završava treća faza odgovora na stres.
Ovo je zaista kratki, pojednostavnjeni pregled zbivanja zahtjevnijih događaja u živom organizmu. Jedino nije spomenuta velika uloga epifize. Još uvijek se premalo zna da je epifiza glavni dirigent procesa otkrivanja promjena, a i pokretač akcija za prilagodbu. Njezini hormoni, serotonin, melanin i dopamin, prisutni su u većini akcija za pobuđivanje, jer je epifiza žlijezda u kojoj se prepoznaje promjena elektromagnetskog zračenja, koje uvelike regulira zbivanja na unutarnjoj subatomskoj razini energije.
Glavni je problem moderne ljudske zajednice način života, osobito u gradovima.
Zimi najdulji dio vremena provodimo u zatvorenom, često pregrijanom i suhom zraku; o pušenju ne treba previše govoriti. Izloženi smo umjetnom svjetlu koje ne može zamijeniti pravo, dnevno, koje je u mnogim procesima nužno. Naprimjer u metabolizmu kolesterola. Navečer, kod kuće, dugo smo uz TV ekrane, okruženi električnim kabelima koji su poznati destabilizatori elektromagnetizma, što nepovoljno utječe na živi organizam.
Melatonin, važan regulatorski spoj, izlučuje se jedino u tami. Svjetlo zaustavlja njegovu proizvodnju, što se odražava na organizam. Posljednjih je godina poznat skup znakova koji se svrstavaju u sezonske smetnje ponašanja: bezvoljnost, umor, pojačan tek, osobito glad za slatkim, a nerijetko rezultira dubljom depresijom povezanom s poremećajima u sustavu serotonina, drugog, jednako važnog hormona epifize.
Zabrinjavajući porast bolesnih stanja dovodi se u vezu s nepravilnošću rada epifize i izlučivanja njezinih hormona.
Kako je u epifizi dokazana najveća koncentracija vitamina B12, taj donedavno tajanstveni spoj, osim svojih poznatih i esencijalnih funkcija u tijelu, sudjeluje i u regulaciji elektromagnetskih promjena, jer je prirodni magnet, koji prema mišljenju mnogih stručnjaka u čovječjem tijelu dopunjuje magnetit, svojstven ptičjem svijetu, kao i kukcima.
Epifiza, surađujući sa svim elementima tjelesnog ustroja, komunicira s hipotalamusom, limbičnim sustavom te amigdalnim jezgrama, gdje su centri za emocije ugode i neugode.
Time se vraćamo našoj osnovnoj temi: na koji način promjena podneblja osvježava organizam?
Osjetilima - osjećajem klimatske i osjetilne ugode, povratkom biološkim ritmovima sna, disanja, rada srca, dnevno - noćnog kolebanja temperature, tlak. Uz to je potrebno više odmora na svježem zraku, dnevnog svjetla treba pojačati. Flora godi očima, duši, dišnom sustavu, a često je nagrađen i osjet mirisa. Još i danas cijenjen je prirodni način liječenja kroničnih, a i akutnih plućnih bolesnika u crnogoričnim šumama.
Stručnjaci za klimatoterapiju preporučuju da boravak na odabranom mjestu ne bude kraći od 4 do 6 tjedana, što je za naše prilike teško ostvarivo, no mora postojati način da se djeci i starijim osobama pronađe mogućnost za ostvarivanje tog ideala. Tada ponovno kreiramo okoliš, a od starog se želimo bar nakratko odmoriti.
Ne čini li se da gradovi, ovako organizirani, biološki i, recimo, sociobiološki podsjećaju na rast malignog tumora? Rastu nekontrolirano, a prometalima koja začepljuju arterije i proizvode štetne plinove prave metastaze u okolini istovarujući svoj opasni otpad na golemim prostorima. Gradeći kuće za odmor unose matrice svoga svakidašnjeg života, često i u ono malo prirode, kojoj su samo nominalno vlasnici, zarobljavajući je u beton i cement.
Potrudimo li se život prilagoditi prirodnim granicama, što nije potpuno moguće, te zauzdati potrošačke potrebe i umjesto u trgovačke centre uputiti se s obitelji u prirodu, to će nam biti uzvraćeno obiljem zadovoljstva, pa ćemo navečer utonuti u zdrav san, dok će naš osjećaj da smo nešto izgubili biti zanemariv, a zbroj pozitivnih promjena vrlo velik.
"Zrno do zrna pogača, kamen do kamena palača." Tako odavna govori narod, a čini se, da je već i palača previše.

Vene

Piše: prim. dr. sc. Narcis Hudorović, specijalist opće i vaskularne kirurgije., Klinička bolnica "Sestre milosrdnice", Zagreb
U normalnoj cirkulaciji arterije prenose krv bogatu kisikom od srca prema ostalim dijelovima našeg tijela, a venskim sustavom krv se vraća u srce. Tijekom cijele svoje duljine vene imaju valvule koje prenose krv prema srcu. Kada se mišići stežu, oni stežu vene te tjeraju/pokreću krv kroz vene prema srcu. Kada se mišići opuštaju, valvule unutar vena se zatvaraju i sprečavaju povrat krvi, odnosno onemogućuju vraćanje krvi od srca. Više od 15% odrasle populacije boluje od bolesti venskog sustava.

U nogama postoje tri vrste vena: površinske vene, komunikantne vene i duboke vene. Površinske vene nalaze se odmah ispod kože i sadrže od 10 do 15 posto krvi u nogama. Krv iz površnih vena prolazi kroz komunikantne vene te potom u duboke vene. Duboke vene nalaze se između mišića i prenose od 80 do 90 posto krvi prema srcu.
Kada je stijenka vene slaba ili oštećena ili kada je venska valvula oštećena, venski sustav prestaje raditi normalno i krv počinje teći unatrag (od srca) kada su mišići relaksirani. Dolazi do povišenja tlaka unutar vena, što rezultira pojavom stezanja i oticanja nogu. Opisani poremećaj uzrokuje nastanak bolesti vena.
Poremećaji koji se svrstavaju u bolesti vena su: mrežaste vene, varikozne vene, oticanje i bolovi u nogama, kronična venska insuficijencija, kožne promjene na nogama, ulkusi na nogama, phlebitis, vaskularne malformacije, venske malformacije.
Čimbenici rizika za nastanak bolesti vena su: postojanje bolesti vena kod bliskih rođaka, pretjerana tjelesna težina, trudnoća, produljeno stajanje, povećana gustoća krvi, traume, kirurški zahvati, neki lijekovi i životne navike.
Manje površinske vene (teleangiektazije ili mrežaste vene)
Mrežaste vene su male nakupine jedva vidljivih crvenih, ljubičastih ili plavih vena. To je najmanja vrsta varikoznih vena i medicinski su nevažne. Međutim, kod nekih ljudi one mogu uzrokovati bolove. Najčešće su lokalizirane u preponi, natkoljenici i u području nožnog zgloba. Nalaze se odmah ispod površine kože. Prema relevantnoj literaturi više od 50% odrasle ženske populacije ima mrežaste vene. Mrežaste vene mogu se liječiti postupkom koji se naziva skleroterapija.
Varikozne vene
Riječ varicose potječe od latinske riječi varix što znači iskrivljenost. Varikozne vene veće su od mrežastih i najčešće su plave boje. Pojavljuju se na nogama od prepone do nožnog zgloba. Mnogi ljudi s varikoznim venama osjećaju bolove poput pečenja i/ili žarenja koji su popraćeni oticanjem noge. Ovakvo stanje naziva se simptomatska varikozna vena i zahtijeva aktivno liječenje.
Za liječenje malih varikoznih vena primjenjuje se skleroterapija dok se veće varikozne vene liječe kirurškim postupcima i to: endovenoznom radiofrekventnom ablacijom, endovenoznom ablacijom laserom, kožnim laserom, mikroflebektomijom.
Oticanje noge i bolovi
Kada se funkcionalno stanje varikozne vene pogoršava, pojavljuju se simptomi, i to: bolovi, umor, oticanje, osjećaj povećane težine, svrbež. Postupno stijenka vene postaje abnormalno propusna te tekućina iz vene izlazi u okolna tkiva uzrokujući i oticanje noge. Oticanje noge uzrokuje bolove jer dolazi do povećanog tlaka unutar mišića koji okružuju varikoznu venu. Ta se promjena liječi elastičnokompresivnim zavojima ili endovenoznom laserskom ablacijom.
Kronična venska insuficijencija
Kada je bolest vena dugog trajanja, promjena se naziva kronična venska insuficijencija. Ako se ona pogoršava, dolazi do promjena na koži te do stvaranja ulkusa na nogama. Liječenje je usmjereno prema uklanjanju uzroka oticanja noge. Metode liječenja su upotreba elastičnokompresivnih zavoja i endovenezna ablacija laserom.
Kožne promjene na nogama
Kožne promjene povezane s kroničnom venskom insuficijencijom nazivaju se venski dermatitis. One su rezultat oticanja nogu uzrokovanog dugim stajanjem i povećanjem tlaka unutar vena. Tkivo se postupno znatno oštećuje, a na koži se pojavljuje upalna reakcija (cellulitis). Koža postaje crvenosmeđa, istanjena i bolna.
Liječenje kožnih promjena usmjereno je na umanjenje oticanja nogu i smanjenje tlaka unutar vena. Mjere liječenja čine kombinacija lijekova, elastičnokompresivnih zavoja i endovenozne laserske ablacije.
Ulkusi na nogama
U slučajevima kada je bolest vena dugotrajna na koži nogu pojavljuju se venski ulkusi, koji su najčešće smješteni u predjelu nožnog zgloba.
Dugotrajno stajanje uzrokuje poremećaj u protoku krvi kroz vene, krv ne prolazi prema srcu te nastaju kožni ulkusi na nogama. U područjima gdje je nastao venski ulkus smanjena je razina kisika, a protok krvi kroz vene je usporen ili potpuno onemogućen. Venski ulkusi mogu uzrokovati jaku bol, a liječenje je dugotrajno.
U slučajevima kada varikozne vene uzrokuju nastanak venskog ulkusa metoda izbora za liječenje je endovenozna laserska ablacija bolesne vene. Ta metoda preusmjerava protok krvi u zdravi dio venskog sustava te dolazi do smanjenja i izlječenja venskog ulkusa.
Phlebitis
Phlebitis je upala vene, a nastaje u površnom i/ili dubokom venskom sustavu. Phlebitis  je uzrokovan trombom te znanstvena medicinska literatura naizmjenično upotrebljava termine phlebitis i thrombosis. Kada se tromb nalazi u veni, on uzrokuje upalu vene. Kada se tromb nalazi u površnim venama, bolest se naziva površni thrombophlebitis, a kada se tromb nalazi u dubokim venama bolest se naziva duboka venska tromboza.
Površni trombophlebitis nastaje u varikoznim venama u kojima je usporen protok krvi. Površni trombophlebitis najčešće nastaje poslije kirurških zahvata, ozljeda, intenzivnog vježbanja, a povezan je s teškim internističkim i kirurškim bolestima i s nasljednim krvnim bolestima. Simptomi su osjetljivost, vena ima oblik užeta i osjetljiva je na taktilni osjet, crvene je boje i toplija je u odnosu na okolna tkiva.
Katkad i minimalna trauma varikozne vene može uzrokovati nastanak phlebitisa. Riječ je o akutnoj upali koju uzrokuje sljepljivanje tromba za zid vene. Za razliku od dubokih vena, površne vene nisu okružene mišićima koji mogu odlijepiti tromb od zida vene. Zbog toga površni trombophlebitis rijetko može uzrokovati emboliju, a to je stanje opasno za život.
Primjena ultrazvuka može ustanoviti postojanje tromba unutar vene. Liječenje se provodi uzimanjem antiupalnih lijekova kao što su aspirin ili ibuprofen, stavljanjem toplih, vlažnih kompresa na područje upale i elevacijom noge. Endovenoznom ablacijom tromb se može ukloniti, a potom se oboljela noga zamata elastičnokompresivnim zavojima. Odgovarajućim liječenjem površni trombophlebitis izliječi se za jedan ili dva tjedna.
Duboka venska tromboza (DVT)
Duboka venska tromboza nastaje kada se stvori tromb u dubokim venama. Za razliku od površnog trombophlebitisa, upala u dubokim venama nije jaka. Tromb je zalijepljen za stijenku vene, ali vrlo slabo, te se može odlijepiti i tako postati embolus. Kako su duboke vene okružene mišićima koji ih stiskaju, takvim mehanizmom odlijepljeni embolus može doći do srca i pluća, a to je stanje opasno za život.
Najčešći uzroci duboke venske tromboze su:
ozljeda vene (može nastati za vrijeme kirurškog zahvata), usporenje krvne struje, nasljedni poremećaji u zgrušavanju krvi, neke vrste lijekova, dehidracija, produljeni nužni boravak u krevetu, maligne bolesti, pušenje i sl.
Duboka venska tromboza uzrokuje malu upalnu reakciju, stoga su bolnost i crvenilo kože slabo izraženi. Čak 50% bolesnika s dubokom venskom trombozom nema nikakve simptome. Ipak, kada duboka venska tromboza zahvaća veliku venu, vidljivo je oticanje stopala, potkoljenice ili cijele noge, a mjesto otekline ovisi o tome na kojem se dijelu vene nalazi tromb. Oboljelo područje može postati vrlo bolno i osjetljivo na dodir i toplinu.
Duboka venska tromboza teško se dijagnosticira, te je za dijagnosticiranje tog poremećaja važna primjena ultrazvuka. Liječenje je usmjereno na sprečavanje povećanja i odljepljivanja tromba. To stanje zahtijeva hospitalizaciju, strogo mirovanje u krevetu podignute noge i uzimanje lijekova koji sprečavaju zgrušavanje krvi te nošenje elastično-kompresivnih zavoja. Spomenute mjere liječenja onemogućuju pomicanja tromba prema srcu i plućima.
Vaskularne malformacije
Većina vaskularnih malformacija su genetski nasljedne, tj. ljudi se rađaju s takvim promjenama. Iako su te promjene prisutne pri rođenju, one su nevidljive mjesecima čak i godinama poslije porođaja.
Postoji nekoliko podtipova vaskularnih malformacija, i to: malformacije kapilara, venske malformacije, limfatičke malformacije, arteriovenske malformacije i mješovite malformacije. Te su malformacije građene od krvnih žila kroz koje krv prolazi malom ili velikom brzinom.

Venske malformacije
Venske malformacije tvore površinske ili duboke vene (ili obje) koje su pretjerano dilatirane. Iako su takve malformacije prisutne pri rođenju, obično se ne zapažaju do prve godine starosti. Te promjene sporo rastu i povezane su s rastom tijela. Kirurški zahvati, trauma, infekcije, hormonske promjene (pubertet, trudnoća, menopauza) mogu uzrokovati ubrzanje rasta. Najčešće su smještene na nogama, ali mogu nastati na bilo kojem djelu tijela.
Većina venskih malformacija je benigna i nikada ne uzrokuje tegobe. Neke od tih promjena, a ovisno o mjestu i veličini malformacije, mogu uzrokovati oticanje noge i pojavu bolova. Malformacije koje su neposredno ispod kože liječe se skleroterapijom, a one dublje kirurškim odstranjenjem.
Metode liječenja
Terapijski postupci u liječenju vena mogu se podijeliti na neinvazivne i invazivne metode.
Neinvazivne metode liječenja su upotreba masti i emulzija biljnog podrijetla, koje prodiru kroz kožu i učvršćuju stijenku vena (emulzije za kožu), heparinske masti, elastične čarape, posebne vrste lijekova i elastičnokompresivni zavoji.
Invazivne metode liječenja su radiofrekventni endovenozni tretman i endovenozni laserski tretman.
Radiofrekventni endovenozni tretman
Zahvat se izvodi ambulantno (nije potreban boravak u bolnici i bolesnik je odmah radno sposoban), u lokalnoj anesteziji i kratkog je trajanja (oko 90 minuta).
Endovenozni laserski tretman
Izvodi se na tehnički istovjetan način kao i radiofrekventni tretman samo što se na vrhu katetera aktivira laserski snop svjetlosti, a rezultat je istovjetan, tj. skvrčavanje (koagulacija) vene te potom vađenje te vene.

Hirurgija oka

Laserska kirurgija oka

Piše: dr. sc. Nadežda Bilić, spec. za očne bolesti, refraktivni kirurg, Poliklinika Bilić vision, Zagreb
Što je laserska kirurgija oka i koja se metoda danas u svijetu najviše izvodi?
Laserska kirurgija oka vrsta je refraktivne kirurgije kod koje se laserom modelira tkivo rožnice (proziran dio oka koji se nalazi ispred šarenice i zjenice) i na taj se način smanjuje dioptrija. Dvije osnovne metode laserske operacije su PRK (Photorefractive  keratectomy) i LASIK (Laser in situ keratomileusis). Trenutačno se u svijetu pretežito provodi LASIK metoda. Studije su pokazale da su nakon LASIK metode pacijenti zadovoljniji nego nakon PRK metode (manja poslijeoperativna bol i brži oporavak vida).
Nakon LASIK-a vid se već praktički sutradan vraća na normalu, dok je za oporavak vidne oštrine nakon PRK-a katkad potrebno i do mjesec dana. Naravno da takav oporavak teče postupno, pa pacijent već prvi dan postiže od 30 do 50% željene vidne oštrine. Također je dokazano da pacijenti nakon LASIK-a češće postižu 100 postotnu vidnu oštrinu, te da su nepravilnosti u zakrivljenosti rožnice manje.
Raspon dioptrija koje se mogu operirati LASIK metodom jest dioptrija za kratkovidnost do -10,0, a za dalekovidnost do +5,0, a astigmatizam do 4,0 dioptrije. Katkad se novim femto   second laserima može ukloniti i dioptrija do -12,0 ako je rožnica dovoljno debela (iznad 550 mikrometara).
Što je cilj refraktivne kirurgije?
Refraktivna kirurgija je područje kirurgije oka koje se bavi korekcijom refraktivnih pogrešaka vida (refrakcija znači lomljenje zraka svjetlosti). Postoje mnoge tehnike refraktivne kirurgije, ali se danas u svijetu najviše primjenjuje laserska korekcija refraktivnih grešaka.Cilj refraktivne kirurgije je ukloniti ovisnost o naočalama i/ili kontaktnim lećama, no u osoba koje se podvrgnu refraktivnoj kirurgiji još uvijek može postojati potreba za naočalama za čitanje, odnosno naočalama za daleko kada žele savršen vid za blizinu, odnosno za daleko. Tako npr. određeni broj pacijenata nosi naočale za daleko prilikom noćne vožnje.
Tko se može podvrgnuti takvoj operaciji?
Velik broj osoba koje su kratkovidne, dalekovidne ili imaju astigmatizam može se podvrći LASIK operaciji. Osoba koja je kandidat za LASIK operaciju mora imati navršenih osamnaest godina te zdrave oči, odnosno ne smije imati bolesti mrežnice (stražnji dio oka), ožiljke na rožnici ili neku drugu očnu bolest.
Također, osoba koja se odlučila za taj operativni zahvat mora imati realna očekivanja. To su uglavnom osobe koje su nezadovoljne nošenjem naočala, odnosno kontaktnih leća u svakodnevnom životu i radu. Liječnik obavlja procjenu, pregled i konzultaciju s pacijentom te nakon toga odlučuje je li ta osoba dobar kandidat za operaciju.
Tko se ne može podvrgnuti takvoj operaciji?
Bilo koja osoba u koje postoje kontraindikacije za zahvat.
Postoje dvije vrste kontraindikacija: apsolutne i relativne.
Ako osoba ima neku od apsolutnih kontraindikacija, to znači da se LASIK operacija ne može učiniti.
U slučaju relativnih kontraindikacija, prije operacije potrebna je posebna priprema pacijenta, a za vrijeme same operacije potreban je dodatni oprez ili primjena specijalnih operacijskih tehnika. U osoba s relativnim kontraindikacijama nije moguće do kraja predvidjeti ishod operacije, odnosno veći je postotak komplikacija. Neke od relativnih kontraindikacija su tanka rožnica, sindrom suhog oka i česte promjene dioptrije u razmjerno kratkom vremenu. Također, postoje i sustavne bolesti organizma koje mogu utjecati na ishod operacije, poput šećerne bolesti (diabetes mellitus), zatim neke autoimune bolesti kao što su eritematozni lupus, reumatoidni artritis i fibromialgija, te neke druge bolesti i stanja. Među relativne kontraindikacije ubraja se i trudnoća ili planiranje trudnoće te dojenje.
Među apsolutne kontraindikacije među ostalim ubrajaju se keratokonus (bolest rožnice), katarakta (siva mrena) i dob ispod 18 godina.Važno je naglasiti da se laserom ne može poboljšati vid na oku, već se samo uklanja dioptrija, odnosno potreba za nošenjem naočala ili kontaktnih leća. Postoji li slabovidnost, tj. ambliopija (vidna oštrina s korekcijom je manja od 100%), ona ostaje jednako prisutna i nakon primjene lasera.
Je li zahvat  bolan?
Zahvat je potpuno bezbolan i izvodi se u lokalnoj anesteziji uz pomoć kapljica anestetika. Tijekom zahvata pacijent može osjetiti lagani pritisak na oku. Nakon LASIK-a pacijent može jedan ili dva dana imati blagi osjećaj nelagode, kao da mu je trepavica upala u oko.
Koliko traje vrijeme oporavka?
Razdoblje oporavka razlikuje se od pacijenta do pacijenta. U većini slučajeva, dramatično poboljšanje slijedi odmah nakon zahvata prilikom odlaska kući. Blago zamućenje vida moguće je zbog kapanja kapi za oči. Nakon zahvata četiri od pet pacijenata prolazi na vozačkom ispitu bez naočala.
Jesu li poslije tretmana potrebne naočale za čitanje?
Cilj refraktivne kirurgije je gledanje bez naočala i/ili kontaktnih leća, no pacijenti nakon LASIK-a mogu nositi naočale za daleko ili blizu žele li savršen vid na daljinu ili blizinu. Određeni broj pacijenata nosi malu dioptriju za noćnu vožnju.
Kada operirana osoba može početi raditi i baviti se sportom?
Većina pacijenata može se vratiti na posao puno radno vrijeme već prvi dan poslije operacije. Rijetko je potrebno pričekati od jedan do dva dana prije povratka na posao. Ako je moguće, preporučuje se uzeti nekoliko dana odmora.
Bavljenje nekontaktnim sportom može se nastaviti čim se osoba osjeća spremnom. Osobe koje se bave sportom s reketima ili nekim grubim kontaktnim sportom moraju zaštititi oči zbog mogućih udarca u oko.
Kada operirana osoba može početi voziti?
Osoba ne bi smjela voziti cijeli dan nakon operacije. Postoje individualne varijacije o točnom početku vožnje automobila. U svakom slučaju, operirana osoba može početi s vožnjom čim primijeti da je vidna oštrina takva da dopušta sigurnu vožnju.
Kada se može početi s kupanjem i plivanjem?
Kupanje uz poštedu očiju moguće je isti dan nakon operacije. Potrebno je paziti da se oči ne skvase prva dva dana nakon operacije (tuširanje). Oči se ne smiju trljati prvih mjesec dana.
Kupanje i plivanje u bazenu potrebno je izbjegavati prvi tjedan nakon operacije, a u moru, rijeci ili jezeru dva tjedna nakon operacije.
Koje su komplikacije nakon laserske korekcije vida?
Prema literaturi srednja učestalost komplikacija je oko dva posto, što ovisi o kvaliteti lasera i opreme, refrakcijskoj grešci i operateru. Potrebno je naglasiti da su neke komplikacije češće (suho oko, zablješćivanje, povratak dijela dioptrije), a neke pak iznimno rijetke (ablacija mrežnice, infekcija).
Da bi se smanjila učestalost komplikacija, potreban je pažljiv odabir pacijenata, iscrpna anamneza i temeljit pregled prije operacije.
Važno je također naglasiti da, dođe li do komplikacija, za svaku od njih postoji mogućnost uspješnog rješavanja. Realistična očekivanja važna su za uspješnost zahvata. Daljnjim razvojem tehnologije, kao i operacijskih tehnika, u budućnosti se očekuje još niži postotak mogućih komplikacija.
Novosti u korekciji vidne oštrine laserom
Danas operiram na najnovijem femto    second laseru (laseri posljednje tehnološke generacije) koji povećavaju sigurnost i preciznost u izvedbi operacije. Također primjenjujem "Intra lase" tehnologiju laserskog kreiranja poklopca koji se uvijek mora načiniti prilikom operacije LASIK metodom.
Kreiranje poklopca standardnim mikrokeratomom uz pomoć elektromotora je manje precizno i mora se načiniti deblji poklopac, što može biti problem kod tankih rožnica. Također je zarašćivanje takvog poklopčića sporije pa je i mogućnost nekog poremećaja veća.
Intralase tehnologija mi je omogućila da mogu napraviti tanji poklopac rožnice, dobiti brže i preciznije zarašćivanje rane, te manju mogućnost urastanja epitela pod poklopčić, što inače pripada poslijeoperacijskim komplikacijama.U dijagnostici nepravilnosti rožnice najmodernija tehnologija kojom se koristimo je tzv. Wave front tehnologija koja uz korištenje Ultrazvučnog vala uočava sve nepravilnosti površine rožnice, koje onda prenesemo u kompjuter lasera, a on služeći se najnaprednijom tehnologijom, može iznimno precizno odstraniti nepravilnosti koje ometaju precizan vid bez zablješćivanja ili razlijevanja slike (npr. kad gledamo svjetlo).
Moderna tehnologija i stalna međunarodna edukacija liječnika još je više približila tu modernu metodu laserskog skidanja dioptrije najrazličitijim potrebama naših pacijenata.
BILIC VISION, Poliklinika za oftalmoligiju i ortopediju, Ksaverska cesta 45, Zagreb; tel.: 01 467 444; info@bilicvision.hr, www.bilicvision.hr

Štitna žlezda

Poremećaj težine i rad štitne žlijezde

Piše: Slađana Divković. dr. med., dopredsjednica Udruge za prevenciju prekomjerne tjelesne težine, Zagreb
Među mogućim endokrinim uzrocima prekomjerne tjelesne težine i debljine, ali i gubljenja kilograma i mršavljenja svakako je poremećaj u funkciji štitne žlijezde, važnog endokrinog organa koji svojim hormonima sudjeluje u regulaciji metabolizma. Stoga je važno prije svake terapije poremećaja tjelesne težine provjeriti hormonski status štitne žlijezde.

Štitna žlijezda smještena je na vratu, ispred dušnika, a ispod grkljana i u prosjeku je teška od 20 do 35 grama. Građena je od dva režnja, međusobno povezana istmusom, tako da izgledom podsjeća na leptir. Režnjevi su sastavljeni od folikula obloženih kockastim epitelom i ispunjenim koloidom u kojem se nalaze hormoni.
Štitna žlijezda izlučuje tri hormona:
  • T3-trijodtironin
  • T4-tiroksin
  • TCT-tireokalcitonin ili kalcitonin.
Važnu ulogu u regulaciji aktivnosti štitne žlijezde ima mineral jod. Za normalno stvaranje hormona štitnjače potreban je dnevni unos joda od 0,1 do 0,25 mg.
Jod se u organizmu apsorbira kao jodid, a dva glavna izvora joda u organizmu su:
  • jod iz unesene hrane i vode
  • jod koji nastaje razgradnjom hormona i neorganskih spojeva joda.
Odnos jodida u štitnoj žlijezdi i krvnom serumu je 20:1, pa možemo reći da štitna žlijezda ima veliku sposobnost akumulacije joda.
Tiroksin (T4) je hormon koji štitna žlijezda izlučuje u većim količinama i ujedno se dulje zadržava u krvi.
Trijodtironin (T3) ima četiri puta intenzivniji učinak, ali se kraće zadržava u krvi i u manjim količinama. Mogli bismo reći da od cjelokupnog hormonskog učinka na tkiva oko 2/3 pripada tiroksinu, a 1/3 trijodtironinu. Glavni učinak ta dva hormona je na metaboličke aktivnosti većine tkiva u tijelu.
Tireokalcitonin (TCT) stvaraju parafolikularne stanice, a glavna fiziološka uloga mu je da smanjuje koncentraciju iona kalcija u plazmi, te na taj način sprečava hiperkalciemiju koju bi mogao izazvati parathormon doštitne žlijezde. Drugim riječima taj hormon djeluje na metabolizam kalcija tako što sudjeluje u regulaciji razine kalcija u krvnoj plazmi.
Mehanizam izlučivanja hormona
Izlučivanje hormona je pod kontrolom hipofize i hipotalamusa.
Pad razine hormona štitnjače stimulira hipofizu na izlučivanje TSH (koji potiče štitnjaču da proizvodi veće količine hormona i obratno), što nazivamo mehanizmom povratne sprege. U mehanizam povratne sprege uključeni su dakle: hipotalamus, hipofiza, štitnjača i koncentracija slobodnog T i T4 u cirkulaciji.
Sama hipofiza je pod kontrolom hipotalamusa (dijela mozga) i zajedno kontroliraju rad svih endokrinih žlijezda pa možemo reći da između živčane i hormonske aktivnosti postoje bliski odnosi.
Štitna žlijezda kao regulator metabolizma
Sama riječ metabolizam je grčkog podrijetla i znači "promjena". Usko gledajući stanični metabolizam označava skup svih kemijskih reakcija unutar citoplazme stanica radi stvaranja energije potrebne za rad i obnovu stanica. Intenzitet metabolizma izražava se količinom topline koja se oslobodi tijekom kemijskih reakcija.
Budući da je metabolizam temelj postojanja živih organizama, iznimno je bitan za određivanje tjelesne težine. Metabolizam se može usporediti s jezičkom vage, čije je normalno stanje stalna labilna ravnoteža. S jedne strane imamo unos hranjivih tvari i kisika, s druge strane dolazi do stvaranja energije na razini stanice, oslobađanja raspadnih tvari metabolizma, stvaranja CO2 i tzv. endogene vode. Podsjetimo, svaka kemijska reakcija u organizmu ujedno znači ili utrošak, ili oslobađanje energije. Kad se izlučuju velike količine hormona štitne žlijezde, bazalni se metabolizam može povećati više od 60% iznad normalnih vrijednosti.
Tijekom metaboličkih procesa hranjive tvari uz pomoć kisika (oksidacija), razgradnjom daju energiju potrebnu za rad svih stanica našeg organizma.
Osnovne prehrambene tvari: proteini, ugljikohidrati i masti imaju specifičnu i konstantnu kalorijsku vrijednost:
  • 1 g proteina daje 4,1 kcal
  • 1 g masti daje 9,3 kcal
  • 1 g ugljikohidrata daje 4,1 kcal.
Energija potrebna za održavanje svakog organizma može se podijeliti u tri kategorije:
  1. energija koja služi za održavanje životnih funkcija kada se organizam nalazi u stanju potpunog mirovanja, što nazivamo bazalnim metabolizmom
  2. energija koja se upotrebljava za obavljanje svakodnevnih minimalnih aktivnosti (odijevanje, hodanje)
  3. energija koja se troši na mehanički rad.
Uloga hormona u organizmu
Hormoni štitne žlijezde kontroliraju metaboličku aktivnost svih stanica tako što:
  • povećavaju apsorpciju glukoze u probavnom sustavu i njezinu razgradnju u stanicama
  • smanjuju rezerve ugljikohidrata u jetri (glikogen) i uzrokuju pojačano izlučivanje inzulina
  • ubrzavaju oksidaciju masnih kiselina u stanicama (iz masnih stanica oslobađaju se lipidi); povećano izlučivanje hormona smanjuje tjelesnu težinu a povećava tek, dok se zbog smanjenog izlučivanja metabolizam usporava a tjelesna težina raste.
  • utječu na katabolizam i anabolizam proteina (kod djece potiču rast i razvoj)
  • utječu na frekvenciju i dubinu disanja
  • utječu na minutni volumen srca, na snagu i brzinu otkucaja srca (brže trošenje kisika dovodi do vazodilatacije i povećanog protoka krvi kroz gotovo sva tkiva)
  • hormoni reguliraju izlučivanje probavnih sokova i pokretljivost crijeva (povećano izlučivanje dovodi do povećanog motiliteta i čestih vodenastih stolica, a smanjeno do začepa)
  • utječu na živčanu aktivnost (pojačano izlučivanje pojačava neurozu, napetost, uznemirenost, tjeskobu, zabrinutost)
  • reguliraju mišićni tonus jer hiperaktivna žlijezda izaziva tremor ili drhtanje ruku (koji se razlikuje od grubog tremora uzrokovanog Parkinsonovom bolesti)
  • hormoni reguliraju san (povišeni hormoni izazivaju osjećaj umora i lošeg i isprekidanog sna, a sniženi pospanost, tromost i stalni osjećaj neispavanosti).
Stanje normalne funkcije štitne žlijezde označavamo kao eutireoza, a poveća li se ili smanji njezina funkcija, ti se poremećaji odražavaju na cijeli organizam.
Pojačana funkcija štitne žlijezde (hipertireoza)
Najčešćim uzrokom hipertireoze smatra se Graves  Basedowljeva bolest. To je autoimuni poremećaj pri kojem imunološki sustav "pogrešno prepozna" normalno, zdravo tkivo štitnjače, pa na vlastito tkivo stvara antitijela.
Hipertireozu prati povećano izlučivanje hormona, povišen bazalni metabolizam i u pravilu gubitak tjelesne težine koji može biti nagao i brz.
Najčešći simptomi hipertireoze su: nemir, razdražljivost, umor, obilno znojenje, tremor, povišen krvni tlak.
Mogu se pojaviti i simptomi poput pojačanog osjećaja žeđi, obilnijeg mokrenja, proljeva i više stolica tijekom dana, osjećaja "lupanja srca u mirovanju" ili pri najmanjem naporu, vlažnih dlanova i stopala te "nepodnošenja topline".
Često kod hipertireoze jače opada kosa, nokti postaju krhki, tanji i lomljiviji, a kod nekih osoba vidljive su izbočene očne jabučice (egzoftalmus) i lokalno povećanje žlijezde (zadebljanje vrata).
Basedowljeva bolest može se pojaviti u bilo kojoj životnoj dobi, a pogađa češće žene nego muškarce.
Također, hipertireoza uzrokuje osteoporozu, jer dolazi do poremećaja u normalnoj izmjeni kalcija i minerala u stanicama kostiju.
Drugi najčešći mogući uzrok hipertireoze je tzv. nodozna toksična guša (struma) kada u štitnjači postoji čvor koji pojačano proizvodi hormone.
Prolaznu hipertireozu mogu uzrokovati i upale štitnjače koje su najčešće nakon preboljele viroze, a prati ih jača bol u vratu, otežano gutanje, povećanje limfnih čvorova, povišena temperatura i sedimentacija eritrocita.

Smanjena funkcija štitne žlijezde (hipotireoza)
Kada žlijezda smanjeno izlučuje hormone, pojavljuje se hipotireoza. Budući da je za stvaranje dovoljnih količina hormona potreban jod, nedostatak joda u hrani (što je posebno vezano za neke krajeve) može dovesti do endemske guše ili strume.
Sam pojam struma označava vrlo povećanu štitnjaču. Zbog nedostatka joda, žlijezda ne može stvarati hormone, što je signal hipofizi da započne izlučivati veće količine TSH, pa takva povećana stimulacija rezultira sve većim porastom žlijezde (hiperplazijom).
U konačnici žlijezda je jako uvećana, ali izlučivanje hormona je smanjeno sa svim simptomima hipotireoze. Stoga se preventivno jod dodaje kuhinjskoj soli, pa je i kod nas obvezno jodiranje soli.
Povećana štitnjača može se pojaviti i sporadično, kod osoba koje su prehranom dobivale dovoljnu količinu joda (tzv. idiopatska koloidna struma). Najčešće je posljedica dulje, jednolične prehrane povrćem, ali može biti posljedica određene terapije lijekovima (jatrogena).
Smanjeno izlučivanje hormona, prema "načelu povratne sprege" stimulira hipofizu na pojačano izlučivanje TSH, a povišene razine tog hormona često su prvi znak hipotireoze. Kada je smanjena funkcija štitne žlijezde, dolazi do sniženja bazalnog metabolizma i porasta tjelesne težine.
Najčešći simptomi koji prate hipotireozu su: usporenost, tromost, pospanost, zaboravnost, zimogroznost, a u ekstremnim slučajevima cijelo tijelo poprimi edematozan izgled što označavamo kao miksedem (podbuhlost lica).
Smanjeno izlučivanje hormona štitne žlijezde dovodi do porasta lipoproteina (kolesterola) u krvi, što je katkad prvi znak hipotireoze.
Nedovoljna aktivnost štitne žlijezde i pad izlučivanja hormona može nastati:
  • nakon operacije (odstranjenja štitne žlijezde ili tireoidektomije)
  • nakon djelomične resekcije žlijezde (odstranjenja cista ili adenoma)
  • zbog zračenja u području vrata
  • zbog upalnih procesa
  • nakon terapije hipertireoze radioaktivnim jodom
  • nakon terapije lijekovima: PAS, butazolidin
  • zbog nedostatka jodida i sl.
Najčešći uzrok hipotireoze je kronična upala štitnjače (Hashimotov tireoiditis) koja se ubraja u autoimune bolesti. Dolazi do stvaranja antitijela na tkivo štitne žlijezde, što u konačnici dovodi do promjena funkcionalnog tkiva žlijezde i do oštećenja njezinih stanica, a to postupno uzrokuje nepovratno oštećenje štitnjače i slabljenje njezine funkcije. Nakon određenog vremena vezivno tkivo postaje dominantno i "zamjenjuje funkcionalno žljezdano tkivo, pa se u uvjetima kada se sumnja na Hashimotov tireoiditis savjetuje odrediti koncentraciju antitijela na štitnjaču.
Za nastanak hipertireoze ili hipotireoze (koja nije uvjetovana nedovoljnim unosom joda) najčešće postoji neurogeni čimbenik, odnosno snažan emocionalni šok, pa se gotovo svi procesi vezani za poremećaj u izlučivanju hormona često označavaju i kao psihosomatske bolesti.
Štitna žlijezda "barometar" stresa
U stresnim se situacijama količina hormona u krvi višestruko povećava, i sama živčana vlakna mogu osloboditi hormone u krv. Hipotalamus koji kontrolira hipofizu je među ostalim i centar naših emocija pa su one snažan stimulans za izlučivanje aktivnih supstancija koje sliče pravim hormonima i utječu na rad gotovo svih članova endokrinog sustava. I prema tradicionalnoj kineskoj medicini snažne emocionalne reakcije, zatomljivanje emocija i dugotrajne negativne emocije mogu utjecati na poremećaj izlučivanja hormona i samu funkciju žlijezde. Stoga je potrebno "držati emocije pod kontrolom".
Za vraćanje i uspostavljanje hormonske ravnoteže uz redovitu terapiju savjetuje se:
  • smanjiti količinu stresa u svakodnevnom životu
  • izbjegavati kofein, alkohol i prestati pušiti
  • unositi dovoljnu količinu vitamina B skupine koji se uključuju u metabolizam sva tri glavna makronutrijenta (uglikohidrata, masti i proteina)
  • osigurati unos A, C i E i F vitamina te selena i cinka kao glavnih antioksidativnih vitamina i minerala koji jačaju imunološki sustav
  • uzimati pelud i matičnu mliječ koji sadrže aktivne suptancije (bioflavonoide-rutin) koji jačaju mikrocirkulaciju i uravnotežuju hormone
  • piti čaj od kadulje ili je uzimati kao začin, te piti zeleni čaj koji sadrži polifenole (polifenol katehin)
  • uzimati žitarice (pšenične klice i heljda) i sjemenke buće, suncokreta i lana, kao prirodne izvore vitamina B i cinka, te lan kao jedan od biljnih izvora omega- 3 masnih kiselina
  • jesti ribu, plodove mora i alge koji sadrže prirodni jod i mineral selen koji pomaže kod hormonske ravnoteže.
Kod svake promjene i poremećaja u izlučivanju hormona štitne žlijezde potrebna je redovita terapija uz kontrole kod endokrinologa. Savjetuje se učiniti i vitaminsko mineralni test kako bi se unos suplemenata uskladio s potrebama organizma. Kod regulacije poremećaja tjelesne težine i održavanja postignute optimalne težine potreban je individualni pristup, pa potražite savjet stručne osobe.
ACU MEDIC CENTAR akupunkture i nutricionizma, savjetovalište za pretilost i bolesti metabolizma, vitaminsko-mineralna dijagnostika; Slađana Divković, dr. med., J. Šižgorića 19, Zagreb, tel.:01 3456 974; GSM: 091 580 1677; e-mail: sladjana.divkovic@zg.t-com.hr

Zdrava hrana


Piše: Josip Ražov, dipl. ing. agronomije, Sveučilišta u Zadru, Odjel za poljodjelstvo i  akvakulturu Sredozemlja, Zadar
Jednog je dana mome kolegi agronomu došao proizvođač salate po savjet i sredstvo kojim bi mogao zaštititi svoju salatu protiv gljivičnih bolesti plamenjače i truleži salate. "Kada biste je brali i poslali na tržište?" upitao je agronom: "Za tjedan dana", odgovorio je proizvođač. "Onda je ne smijete prskati ni sa čim", odgovorio mu je agronom i nastavio: "Sredstva za tu namjenu postoje, ali karenca (najkraće vrijeme koje MORA proći od posljednjeg prskanja sredstvima za zaštitu bilja do berbe) iznosi četrnaest dana." Proizvođač mu je na to odgovorio: "Baš me briga za karencu, pa neću je ja jesti, šaljem je na tržnicu!"
Srećom, agronom je bio odrješit, držao se pravila struke i nije mu htio prodati sredstvo te je i ukorio nemarnog proizvođača.
Nažalost, takvih nemarnih proizvođača koji ne misle na tuđe niti na svoje zdravlje te nemaju dovoljno znanja, ima mnogo, a agronoma kao u ovom primjeru baš i nema puno. Mnogi će prodavači prešutjeti ono što su doznali i prodati sredstvo proizvođaču koji nekontrolirano upotrebljava pesticide jer zna da neće doći u doticaj sa svojom salatom. No taj ne razmišlja o tome da će doći u doticaj s hranom nekoga drugog proizvođača koji poput njega čini istu pogrešku. I tako se vrtimo u krug u kojem nema kontrole.Kako u svemu tome prolazi prosječni kupac? Kako može znati što kupuje i jesu li pri uzgoju hrane koju kupuje ispoštovane sve zakonske mjere? Znači li to da je povrće i voće "kumice" s tržnice zaista "domaće" i "ekološko"? Nažalost, često nije tako.

Što su točno pesticidi i zašto se primjenjuju?

Riječ pesticid dolazi od riječi pestos = kuga + cedere = ubiti. Pesticidima se smatraju kemijske ili biološke tvari koje služe za kontrolu štetočina (bolesti, štetnika, korova).
Pod pojmom pesticid smatramo:
  • insekticide, sredstva za uništenje kukaca
  • fungicide, sredstva za uništenje gljivica
  • herbicide, sredstva za uništenje korova
  • rodenticide, sredstva za uništenje glodavaca (štakori, miševi)
  • limacide, sredstva za uništenje puževa
  • akaricide, sredstva za uništenje grinja
  • korvifuge, sredstva za odbijanje ptica
  • nematocide, sredstva za uništenje nematoda (oblića)
  • regulatore rasta i fiziotrope
  • repelentna sredstva za odbijanje zečeva i divljači.
Pesticidi se često nazivaju i sredstvima za zaštitu bilja jer se najviše i primjenjuju u poljoprivredi. U medijima se često može čuti pogrešan navod "pesticidi i herbicidi". Jasno je da je ovo netočno jer kad se kaže "pesticid", to obuhvaća sve gore navedene grupe.
Jedan od prvih i najpoznatijih pesticida, točnije insekticida bio je famozni DDT (klorirani ugljikovodik) koji je zapravo bio izvrstan insekticid - dobro je djelovao na širok raspon štetnika. Poznato je kako se nekad iz kamiona koji bi polako vozili po ulici provodila zaštita DDT-om po slavonskim selima pri čemu su ljudi otvarali prozore kako bi sredstvo dospjelo i u njihove kuće. Naime, u kućama je tada bilo raznih nametnika, stjenica, uši i sl., te su to ljudi činili u želji da ih se riješe. No nakon mnogo godina uvidjelo se da je DDT izrazito perzistentan i da ga se može naći u hrani, majčinu mlijeku, pa i masnom tkivu životinja na Sjevernom polu. Kod nas je zabranjen 1972. godine, ali se i danas zna pronaći prilikom analiza.
Nasreću, dolazi se do novih spoznaja te su i zakonska ograničenja u primjeni pesticida sve stroža. Ipak moramo znati kako bi bez primjene pesticida dobar dio ljudi na ze-maljskoj kugli ostao bez hrane, isto kao što i velik dio ljudi ne bi mogao preživjeti bez lijekova. Dakle i pesticide treba shvatiti kao nužno zlo koje treba držati pod kontrolom.
Unatoč danas strogoj zakonskoj regulativi, na tržište ipak dospijeva svašta. Već smo spomenuli da je svako sredstvo za zaštitu bilja kroz barem desetak godina temeljito provjereno te je i njegova upotreba propisana prema strogim pravilima i parametrima. Jedan od tih parametara je već spomenuta karenca, a drugi je tzv. MDK (maksimalna dopuštena količina) ili NDK (najviša dopuštena količina) ili ukratko - toleranca.
Toleranca je dakle maksimalna dopuštena količina neke djelatne tvari i/ili njezinih metabolita u namirnici ili na njoj u trenutku stavljanja u promet. Izražena je u mg/kg tjelesne težine ili u ppm-u (parts per milion).
Naravno, ovo je administrativna, a ne biološka vrijednost. Prilikom izračuna tolerance uzima se čimbenik sigurnosti 100. Primjerice, ako je za neki insekticid propisana toleranca ili MDK za jezgričavo i koštičavo voće, kupusnjače i ostalo povrće 0,5 mg/kg, u stvarnosti bi tek stostruko veća doza mogla ugroziti zdravlje. Ipak, tolerance se treba pridržavati i svako je prekoračenje kažnjivo. Jedan od načina da se toleranca ne prekorači je u prvom redu pridržavanje karence.
Da bi prosječan potrošač znao kako odabrati pravu namirnicu koja nema ostataka pesticida ili je ona ispod propisanih granica, dobro je stvari promotriti malo šire. Tablica koja slijedi dobro je poznata u svijetu i navodi namirnice koje su prema analizama sadržavale u prosjeku najviše, odnosno najmanje ostataka pesticida, i to jednog ili više njih.
Zašto se voće i povrće toliko prska kemijskim sredstvima?
Zbog više razloga: da bi se zaštitilo od velikog broja bolesti, štetnika i korova koji opsjedaju poljoprivredne kulture. Neka su područja na kojima su nasadi ili usjevi takvih mikroklimatskih osobina da su podložniji bolestima, štetnicima i korovima pa se na njima kemijska sredstva više i primjenjuju, i obratno.
Nadalje, danas su u proizvodnji mnoge sorte i hibridi voća i povrća izrazito dobrih osobina (brzo su rodne, daju velike prinose, imaju dobre estetske osobine, otpornije su na prijevoz i čuvanje), ali zahtijevaju veću zaštitu od sorti i hibrida koji nisu tako atraktivni ali ni zahtjevni.
Često se može čuti termin "stare sorte" koje ne traže toliko njege, no ni ovo nije uvijek točno jer su stare sorte poznate već preko 100 godina i primjerice jabuka Zlatni delišez ili kruška Viljamovka, koje su i dalje među vodećima u proizvodnji i nisu "izišle iz mode". No i one traže adekvatnu zaštitu.
Vrlo je bitno spomenuti još jedan razlog zbog kojeg se kemijska sredstva toliko primjenjuju: naime, potrošači traže vrlo lijepe plodove, bez oštećenja, deformacija i uniformne. Da bi se to postiglo, potrebno je takve plodove na stablima ili u usjevima štititi. Ipak, nije sve tako crno. Nekad je prevladavala tzv. konvencionalna poljoprivreda sa šablonskim modelima zaštite gdje su se sredstva za zaštitu bilja trošila u određenim terminima bez obzira na to je li to zaista bilo potrebno, dakle preventivno.
Danas je dobrim dijelom raširena, i dalje se širi integrirana poljoprivredna proizvodnja, gdje se u zaštiti od bolesti, štetnika i korova upotrebljavaju sve ostale nekemijske mjere zaštite (mehaničke, fizikalne, biološke), a tek ako nema drugog rješenja primjenjuju se sredstva za zaštitu bilja, i to ne bilo koja. U takvom tipu proizvodnje postoji tzv. zelena, žuta i crvena lista sredstava za zaštitu bilja gdje se ona sa zelene liste mogu upotrijebiti jer su najmanje opasna, ona sa žute liste samo u nuždi, a ona sa crvene liste nikako se ne smiju primijeniti. Također, svakodnevno se prate vremenski uvjeti i prema tome planiraju prskanja, pa ako nema npr. dovoljno oborina i vlage koji su potrebni za gljivične bolesti - nema ni potrebe za prskanjima. Štetnici se također prate. Ako se uoče u većem broju, tek tada se pristupa prskanju. Integrirana poljoprivredna proizvodnja danas je standard i od toga se ne bi smjelo odstupati.
Na kraju imamo i ekološku poljoprivredu ili organski uzgoj, pri kojem se sintetska kemijska sredstva za zaštitu bilja uopće ne primjenjuju, već se upotrebljavaju biljni i mikrobiološki pripravci te feromoni i atraktanti. Ovdje je naravno potrebno mnogo ručnog rada, prinosi su daleko manji, plodovi nisu tako estetski atraktivni te su i skuplji. U Hrvatskoj nema puno proizvođača koji nude takve proizvode, no nekoliko ih se ipak ustoličilo na tržištu. Nedavna američka istraživanja utvrdila su u urinu i slini djece koja su jela konvencionalno uzgojeno voće i povrće iz svog okruženja ostatke organofosfornih pesticida. Djeca su zatim nadalje jela organski uzgojeno voće i povrće, te nakon od 8 do 36 sati u slini i urinu više nije bilo ostataka organofosfornih pesticida.
Kako biti siguran je li nešto integriranog ili organskog podrijetla?
Potrebno je reći da je povrće i voće "kumice" na tržnici često upitnog podrijetla, osim ako ne poznajete proizvođača. Stručnost takvih manjih proizvođača je katkad upitna, a nerijetko se viđa kako su usjevi i nasadi tik uz vrlo prometne ceste. Možda je sigurnije kupiti proizvode nekoga većega domaćeg proizvođača. Naime, veći proizvođači su uhodan sustav u kojem proizvodnju nadziru agronomi koji se pridržavaju sigurnosnih uputa, što sigurno nije slučaj u priči s početka teksta.
Mišljenja smo da bi potrošači trebali birati isključivo domaće proizvode, dakle proizvedene u Hrvatskoj, jer takvi proizvodi prijeđu najkraći put od proizvođača do potrošača.
Nije tajna da se rajčica ili breskva iz uvoza moraju ubrati nedozrele kako bi podnijele prijevoz i skladištenje od barem tjedan dana, a katkad i dulje. Naravno, u procesu čuvanja, skladištenja i prijevoza voće i povrće često se mora tretirati umjetnim pripravcima kako bi dozrelo u željenom terminu. Ovo ne mora nužno biti opasno, ali sigurno nije kvalitetno kao voće i povrće iz domaće proizvodnje. I mnoge HZJZ-ove analize u Hrvatskoj pokazale su velike ostatke pesticida na npr. narančama i salati iz uvoza...
Naravno, jedna od ključnih preporuka je konzumirati sezonsko voće i povrće jer je ono sasvim sigurno najmanje onečišćeno.
Danas se u nekim supermarketima i usred zime mogu kupiti npr. trešnje. Za kupce koji ih žele dolaze iz primjerice Čilea, dakle s drugog kraja svijeta. Ne treba posebno spominjati da je potrebno više dana pa i tjedana da takva roba uopće stigne u Hrvatsku te da je morala proći i posebne tretmane da ostane svježa.
I u Hrvatskoj postoje već neke prepoznatljive robne marke koje jamče da je proizvod iz integrirane ili ekološke proizvodnje. Ovo je često otisnuto na ambalaži te bi takve oznake i deklaracije trebalo potražiti.
Što više bude rasla svijest kupaca prema onome što kupuju, to će i ponuda kvalitetnijih namirnica biti veća. Dakle, u prvom redu kupujte sezonsko voće i povrće, iz domaće proizvodnje s deklaracijom o podrijetlu proizvođača i po mogućnosti prepoznatljivom robnom markom ili oznakom integrirane ili ekološke proizvodnje. Voće i povrće sumnjivog i nepoznatog podrijetla, dozrelo izvan sezone i ono koje je "domaće" i "ekološko" samo na riječima bez potvrde, treba izbjegavati.

<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<---------------------

Zeleno je zdravo

Piše: Slađana Divković, dr. med., Acu Medic Centar, Zagreb
Kalendarski smo duboko zakoračili u proljeće, zalihe kiselog povrća koje smo konzumirali tijekom zime potrošene su, a mlado zeleno povrće i samoniklo jestivo bilje prvo je što nam priroda i zemlja nude.
Proljeće karakterizira buđenje prirode, promjenljivo i nestabilno, rekli bismo prevrtljivo vrijeme, obilježeno skokovitim temperaturama, promjenama u tlaku i vlažnosti zraka, što zahtijeva neprestanu prilagodbu organizma, a kod nekih osoba se odražava pojačanim osjećajem umora, oscilacijama krvnog tlaka, poremećajima cirkulacije krvi, promjenama u raspoloženju slično. Dakle, mi smo dio prirode i na neki način slijedimo njezine cikličke promjene i zakonitosti.
Tjelesno tkivo je poput zemlje, koja zahtijeva stalnu brigu i održavanje. Ako se primjerice poveća kiselost tla (pH vrijednost), vitalni uvjeti za biljku će se promijeniti, urod će se smanjiti, jer većini biljaka povećana kiselost ne odgovara za rast i sazrijevanje. Stoga se tlo mora obogaćivati mineralnim tvarima da bi se smanjila njegova kiselost. Primjerice kalcifikacija tla djeluje tako da povećava otpornost biljaka na bolesti, omogućuje toleranciju na niske i visoke temperature, ubrzava rast biljke i jača korijen. Najčešće kiselost tla povećava prevelika upotreba dušikovih spojeva i gnojiva koja ujedno pridonose gubitku i ispiranju kalcija.
Pored kalcija i dušikovih spojeva, za obogaćivanje tla dodaju se još i fosfor, kalij i neki mikroelementi.
Slično je i s našim tijelom. Naime, i njemu su potrebne mineralne tvari koje sami ne možemo proizvesti, a minerali ulaze u sastav svih tkiva i organa. Tako, osim plemenitih metala (zlata, srebra) i nekih teških metala, u organizmu ima gotovo svih mineralnih sastojaka. Pojedini minerali koje nazivamo mikroelementima potrebni su nam u vrlo malim količinama.
Zeleno je zdravo
Zelena je boja prirode, čega u proljetnim danima postajemo još svjesniji. Zelena je i boja zdravlja. Rekli bismo što zelenije, to zdravije. Naime, tamnozeleno povrće sadrži više klorofila, biljnog pigmenta od kojeg i potiče boja lišća. Klorofil omogućuje biljci asimilaciju sunčeve svjetlosti i stanično disanje. Hemoglobin je bjelančevina koja našim stanicama osigurava opskrbu kisikom i stanično disanje.
Priroda je biokemijski uredila sličnost klorofila i hemoglobina koji imaju sličnu zajedničku građu (porfirinski prsten). U srcu molekule klorofila je mineral magnezij, vi-talno važan mineral koji pomaže pri obrani našeg tijela, reguliranju cirkulacije krvi i opskrbi stanica energijom.
I po Tradicionalnoj kineskoj medicini (TCM) zelena je boja proljeća, a konzumacijom zelenog pomažemo boljoj funkciji jetre i žučnog mjehura koji su i inače po TCM-u kod svih ljudi energetski slabiji u proljeće. Podsjetimo, jetra zajedno s bubrezima ima važnu ulogu u procesima regulacije metabolizma i detoksikacije organizma.
U proljeće su mladi zeleni listovi povrća ili samoniklog bilja "zaštitna vrsta hrane", a priroda ih nudi upravo u vrijeme kada nam organizam postavlja veće zahtjeve za mineralnim sastojcima. Zeleno lisnato povrće bogato je mineralima kao što su: kalcij, kalij, magnezij i fosfor, mikroelementima kao što su: cink, željezo i bakar te vitaminima među kojima su posebno zastupljeni: vitamin C, beta karoten (provitamin A) i vitamini B skupine.
Povrće je inače kao namirnica bogato kalijem, uz voće, samoniklo i kultivirano bobičasto voće, jabučni ocat i med.
Kalij je najvažniji unutarstanični mineral i za meka je tkiva isto što i kalcij za kosti.
Fosfor je prisutan u svakoj stanici u organizmu, no 85% ukupne količine fosfora prisutno je u kostima i zubima. Zeleno lisnato povrće, među kojim prednjači špinat, bogato je fosforom, koji je poslije kalcija drugi najzastupljeniji mineral u našem organizmu.
Minerali, elementi u tragovima i vitamini važni su nam i kao dijelovi neproteinskog dijela enzima. Budući da minerale i većinu vitamina (osim vitamina K i B) organizam ne može sam proizvesti, potrebno ih je unositi hranom. Oni imaju ulogu koenzima i služe za aktivaciju enzima.
Podsjetimo, enzimi kao biokatalizatori imaju ulogu "čistača" u organizmu, ubrzavaju i kontroliraju biokemijske reakcije koje se u njemu zbivaju, a posebno su zaduženi za izgradnju, popravak i obnavljanje sastavnih elemenata stanice. Drugim riječima vitamini i minerali iz povrća, ali i iz voća, aktiviraju enzimske sustave koji pomažu reguliranju metabolizma, stimuliranju probave, energizaciji i detoksikaciji organizma, što je posebno važno u proljeće.
Razne vrste povrća i namirnica općenito razlikuju se u pogledu mineralnih sastojaka, a zeleno lisnato povrće i samoniklo zeleno jestivo bilje prvo je što nam u rano proljeće priroda nudi i istodobno obiluje životno važnim mineralnim tvarima i vitaminima.
Važnost povrća u prehrani
Zastupljenost povrća u prehrani bitan je čimbenik fiziološke ravnoteže ljudskog organizma. Povrće osigurava organizmu korisne, lakoprobavljive tvari: ugljikohidrate, bjelančevine, masti, vitamine, enzime i mineralne soli.
Povrće pomaže boljoj regulaciji probave, potiče apsorpciju i povećava biološku vrijednost drugih namirnica koje uzimamo prehranom. Ono je po prirodi siromašno energijom (sadrži malo masti), ali je bogato vlaknima, smještenim u stijenkama biljnih stanica, vitaminima i mineralima.
Neprobavljiva biljna vlakna, primjerice celuloza, djeluju "poput četki" pomažući boljoj regulaciji rada crijeva i njihovu pražnjenju (redovitosti stolice). Vlakna pomažu i smanjenju razine kolesterola, boljoj regulaciji šećera u krvi (usporavaju apsorpciju glukoze), smanjenju nastanka raka debelog crijeva te pojavi divertikula (vrećastih proširenja stijenki crijeva).
Biljna vlakna koja su topljiva u vodi, kao što su pektini u probavnom traktu, bubre i apsorbiraju vodu povećavajući na taj način volumen crijevnog sadržaja pa se brže pojavljuje osjećaj sitosti, što pridonosi i bržem postizanju optimalne tjelesne težine. Poželjno je tijekom dana unijeti od 20 do 35 grama biljnih vlakana i to putem povrća, ali i cjelovitih žitarica i voća. Osobe koje izbjegavaju hranu bogatu vlaknima ili do sada nisu pazile na optimalan unos vlakana, trebaju postupno povećati njihov udio u prehrani. Na tržištu se biljna vlakna mogu naći i kao dodaci prehrani.
Isto tako je važno, pored lisnatog, u svakodnevnoj prehrani uzimati i druge vrste povrća: korjenasto, gomoljasto, lukovičasto i sl.
Najbolje je povrće konzumirati sirovo kao salate i u obliku svježe iscijeđenih sokova, ali ga možemo pripremati i kao priloge, juhe i variva. Konzumacijom sirovog povrća organizmu smo osigurali sve nutritivno vrijedne sastojke, dok se kuhanjem nešto vitamina ipak gubi. Treba naglasiti da minerali nisu poput vitamina termolabilni, odnosno nisu osjetljivi na povišene temperature. Ipak se savjetuje kraća termička obrada tako da povrće ostane "hruskavo" i sačuva svoju prirodnu boju.
Povrće je najbolje kuhati na pari jer tako zadržava većinu svojih hranjivih sastojaka, a namirnice zadržavaju pravi okus. Za klasični način kuhanja savjetuje se kuhanje u što manje vode.
Naime, upravo u vodi u kojoj se kuhalo povrće ostaju najvredniji sastojci pa se ona, osim kao juha, može iskoristiti i kao dodatak umacima i preljevima. Kad god je to moguće, gomoljasto povrće kuhajte s korom, pa ga tek potom gulite i dalje pripremajte, jer će na taj način zadržati više hranjivih sastojaka nego oguljeno.
Povrćem možemo obogatiti savijače i sendviče te ukrasiti i dekorirati spremljena jela. Savjetuje se bar pet serviranja voća i povrća na dan. Jedno serviranje je primjerice jedna šalica zelenoga lisnatog povrća, pola šalice kuhanog ili usitnjenog povrća, jedan srednje velik komad voća (jabuka, kruška, naranča), jedna kriška lubenice ili dinje.
Povrće možemo kombinirati sa sjemenkama ili klicama žitarica, s različitim preljevima i obogatiti mu okus aromatičnim začinskim biljem. Najčešće upotrebljavano zeleno lisnato povrće je zelena salata, endivija, zeleni radić, špinat, matovilac i sl. U svakodnevnoj prehrani treba konzumirati različite vrste povrća, a u jednom pojedinačnom obroku, primjerice ručku, poželjno je da povrće na tanjuru bude zastupljeno s najmanje 30%.
Zelena salata (Lactuca sativa)
Narodni nazivi: vrtna salata, loćika, salata glavatica, pitoma loćika, šalata.Salata je kultivirano povrće koje potječe od samonikle divlje loćike, a podrijetlom je iz Azije. Jednogodišnja je zeljasta biljka koja u prvim fazama rasta formira lisnu rozetu. Zahvaljujući velikom broju sorti i zaštićenom uzgoju u staklenicima i plastenicima, možemo je na našim jelovnicima imati cijele godine. Mlada zelena salata je uz mladi luk povrće koje u rano proljeće prvo prirodno dozrijeva.
Najveći dio zelene salate čak do 95% čini voda, a ostatak čine: u 100 g jestivog dijela biljke su 1,1 g bjelančevine, 0,1 g mast i 2,2 g ugljikohidrata. Zelena salata je niske kalorične, ali velike hranjive vrijednosti zahvaljujući dra-gocjenim vitaminima i mineralima kojima obiluje (100 g zelene salate sadržava 63 kJ ili 15 kalorija).
Od mineralnih sastojaka najviše ima kalcija, kalija, fosfora, magnezija, joda, mangana, kobalta, nikla, silicija i bakra. Od vitamina najbogatija je vitaminom C, gotovo svim vitaminima B skupine uključujući i folnu kiselinu te vitaminom E.
Ljekoviti učinci zelene salate poznati su još iz antičkog vremena. Tako ju je primjerice grčki liječnik Hipokrat preporučivao kao prirodni lijek i sredstvo za smirenje i miran san.
Posebno vrijedan ljekoviti sastojak salate je mliječni sok laktukarij, kojeg najviše ima u lisnim rebrima i mladim stabljikama. Laktukarij ima blagi sedativni učinak koji ublažuje bol, živčanu napetost i pridonosi kvalitetnijem snu.U nekim europskim zemljama kao što su Portugal, Španjolska ili Francuska, zelenu salatu gotovo svakodnevno imaju na jelovniku kao predjelo.
Osobama koje zbog bilo kojeg razloga ne mogu jesti sirovu salatu, savjetuje se da je nakratko propirjaju na malo maslinova ulja ili maslaca, čime će postati probavljivija, a osim nešto vitamina C svi će ostali sastojci uglavnom ostati sačuvani.
Salata osigurava organizmu važne mineralne tvari, prije svega kalij i kalcij koji povoljno djeluju na izlučivanje mokraće, a kalcij kojeg u salati ima više u odnosu na druge vrste zelenog lisnatog povrća zajedno s magnezijem podržava alkalnu (lužnatu) reakciju krvi i aktivnost enzima koji neutraliziraju kisele viškove u organizmu, što je posebno važno kod detoksikacije organizma.
Sirova salata siromašna je tvarima iz kojih nastaje mokraćna kiselina pa može povoljno utjecati na liječenje gihta, a može se preporučiti i dijabetičarima te svima koji imaju problema s prekomjernom tjelesnom težinom.
Matovilac (Valerianella olitoria)
Narodni nazivi: repušac, matovilec, poljska salata, poljska loćika, matoviljak
Matovilac u rano proljeće raste kao samonikla divlja biljka, a od 17. stoljeća i kao kultivirani, uzgojeni matovilac koji je nešto većih i mesnatijih listova u odnosu na divlji. Čak i kultiviran zadržao je potpuno prirodan okus. Zbog svoga vitaminskog i mineralnog bogatstva savjetuje se kao proljetna salata koja se može dopuniti i kombinirati s drugim povrćem kao što je rotkvica ili mladi luk.
U usporedbi sa zelenom salatom ima nešto više bjelančevina i ugljikohidrata, pa mu je i energetska vrijednost nešto veća (100 g matovilca ima 84 kJ ili 20 kcal). Poput zelene salate, matovilac ima najviše vode i do 94%.
Od ostalih kemijskih sastojaka ima oko 2,09% proteina, 2,375 ugljikohidrata, 0,415 masti i oko 0,79% biljnih vlakana. Ima oko 0,7% mineralnih sastojaka, najviše kalija, kalcija fosfora i željeza.
U vitaminskoj karti matovilca najviše su zastupljeni vitamin C kojeg on u usporedbi sa zelenom salatom ima tri puta više, vitamini B skupine i beta karoten (provitamin A).
S druge strane matovilac ima manje kalcija u usporedbi sa zelenom salatom.
Upravo kombiniranjem različitih vrsta povrća organizmu osiguravamo optimalan unos hranjivih tvari. Pripremanje salate na neki je način i izazov pri kojemu maštovitost dolazi do izražaja jer su brojne mogućnosti kombiniranja raznih začina, mirisa i aroma začinskog bilja, vrsta i boja povrća, a šarene salate će svojim izgledom osigurati da hrana već na prvi pogled bude privlačna za jelo.
ACU MEDIC CENTAR akupunkture i nutricionizma, savjetovalište za pretilost i bolesti  metabolizma, vitaminsko-mineralna dijagnostika, Slađana Divković, dr. med., J. Šižgorića 19, Zagreb, tel.: 01 3456 947, GSM: 091 580 1677, e-mail: sladjana.divkovic@zg.t-com.hr

-------------------------------------

Благословен јеси Господи

Благословен еси, Господи

Благословен еси, Господи, научи мя оправданием Твоим.
Ангельский собор удивися, зря Тебе в мертвых вменившася,
смертную же, Спасе, крепость разоривша, и со собою Адама воздвигша,
и от ада вся свободша.
Благословен еси, Господи, научи мя оправданием Твоим.
Почто мира с милостивными слезами, о, ученицы, растворяете;
блистаяйся во гробе Ангел мироносицам вещаше: видите вы гроб
и уразумейте, Спас бо воскресе от гроба.
Благословен еси, Господи, научи мя оправданием Твоим.
Зело рано мироносицы течаху ко гробу Твоему рыдающыя, но предста
к ним Ангел и рече: рыдания время преста, не плачите, воскресение же апостолом рцыте.
Благословен еси, Господи, научи мя оправданием Твоим.
Мироносицы жены с миры пришедшия ко гробу Твоему, Спасе, рыдаху,
Ангел же к ним рече, глаголя: что с мертвыми живаго помышляете?
Яко Бог бо, воскресе от гроба.
Слава Отцу и Сыну и Святому Духу.
Поклонимся Отцу и Его Сынови и Святому Духу, Святей Троице во едином
существе с Серафимы зовуще: Свят, Свят, Свят еси Господи.
И ныне и присно и во веки веков. Амин.
Жизнодавца рождши греха, Дево, Адама избавила еси, Радость же Еве
в печали место подала еси. Падшия же от жизни к сей направи, из Тебе
воплотивыйся Бог и Человек.
Аллилуиа, Аллилуиа, Аллилуиа, слава Тебе, Боже.
Аллилуиа, Аллилуиа, Аллилуиа, слава Тебе, Боже.
Аллилуиа, Аллилуиа, Аллилуиа, слава Тебе, Боже.